Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić se, u svom maniru, izvinio zbog svoje loše procjene da parlament Crne gore neće usvojiti Rezoluciju o Jasenovcu. Uoči sjednice Skupštine Crne Gore, njegova procjena, zasnovana i utemeljena snagom gvozdenih determinizama, kako to često govori, govorila je da se to neće desiti. Još jednom je ponovio da nikoga nije zvao, niti je bilo šta tražio, piše Nenad Kulačin za Al Jazeeru Balkans

U ovako nešto, međutim, teško je povjerovati. Vučić ima snažnu podršku u predsjedniku crnogorskog parlamenta Andriji Mandiću, kao i u predsedniku Demokratske narodne partije Crne Gore Milanu Kneževiću. Sjećamo se svi kako je u danima prije usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici, upravo Vučić govorio o poplavi rezolucija koje će se desiti ako ova o Srebrenici bude prihvaćena na Generalnoj Skupštini Ujedinjenih nacija. I eto, baš se desilo da je ta poplava izbacila samo jednu, i to u Crnoj Gori. Da Crnogorci ne bi baš mnogo naljutili svoje susjede Hrvate, oni su ovu Rezoluciju proširili i na Dahau i Mathauzen, što je onako kao ovlaš primjetio i Vučić u svom izvinjenju. Rekao bi neko da čovjek ne ime ni da se izvini kako treba. Uvijek mora nešto “svoje” da doda.

Ova Rezolucija je konkretan primer funkcionisanja projekta “Srpski svet”. Možda nije prvi, jer smo nedavno imali onaj neuspjeli primjer vašara sa više učesnika u programu nego posjetilaca svesrpskog sabora, ali je mnogo opasniji. Teško da su Mandić i Knežević sami smislili ovako nešto. Čak i da jesu, Vučić je morao da im aminuje tako nešto. Uostalom, šta će mu ta dvojica ako jednu rezoluciju ne mogu da provuku kroz parlament.

Vučić je poslao moćnu poruku, ne samo Crnoj Gori, već kompletnoj evropskoj javnosti da ima utjecaj i moć na ono što se dešava u Crnoj Gori. Poslije decenija vladavine jednog čovjeka u ovoj državi, nova vlast bilježi razne dječije bolesti i njena demokratija je dosta ranjiva. Vučić može svojim igrama u velikoj mjeri da ugrozi Crnu Goru na njenom evropskom putu, a usvajanje Rezolucije o genocidu u Jasenovcu, Dahau i Mathauzenu je upravo jedan primjer.

Čak možemo i da sumnjamo u to da je Vučić odabrao idealan trenutak da pokaže zube Crnoj Gori pošto je i dalje uvrijeđen zbog toga što je Crna Gora podržala Rezoluciju o genocidu u Srebrenici i što je, kako on to tumači, odigrala prljavu igru sa amandmanima na njen tekst. Usvajanje se desilo ubrzo poslije jasno iskristalisane najave da će baš Crna Gora biti prva naredna članica Evropske unije i to 2028. Ako se Vučić bude pitao, teško da će se to desiti. Podgorica je svojom Rezolucijom uzburkala valove u svom susjedstvu. Vučić je i to iskoristio i optužio Hrvatsku da nije spremna da se suoči sa prošlošću. Kako to Vučić priča ispada da se Srbija davno suočila sa svojom, a daleko je od toga.

Veliki strah od poznatog završetka

Vučiću uopće neće biti teško da iste aktere u Skupštini Crne Gore motiviše i za usvajanje nekih drugih odluka, ili za glasanje protiv nekih stvari. A, i ponaša se kao da ima tapiju nad Crnom Gorom. Stalno je nešto uvrijeđen, povrijeđen, svašta mu nešto smeta. Kao da Crna Gora mora u stopu da prati njega i njegovu politiku.

S tim u vezi treba gledati i na poziv koji je dobio od Kneževića i Mandića da u julu posjeti Crnu Goru i Berane, odnosno, da posjeti srpski narod u Crnoj Gori. On je taj “poziv” prihvatio i poručio da bi idealno bilo da posjeti Vasojevića 12. jula, na Petrovdan. Na tom skupu već mora biti više pristalica nego učesnika, a ne kao u Beogradu. Bit će zanimljivo vidjeti da li će autobusi iz Srbije i Crne Gore, a što ne i iz Republike Srpske, pohrliti na Petrovdan u Berane. Kako će tada biti predsjedniku, premijeru i Vladi Crne Gore, da li će i oni put Berana, ostaje da se vidi.

Veliki strah leži u tome što svi znamo kako su se završavali hegemonistički skupovi, čiji je jedan od izvođača bio upravo Vučić, završavali u prošlosti. Za svijet je Vučić primjer stabilokratije i oni tu ništa ne bi mijenjali, ako ne moraju, jer je on više nego kooperativan. Što bi sada mijenjali nekoga ko im sve uradi što treba. U tom svom zanosu, svijet nikako da skloni mrak sa očiju i da punim i dubokim pogledom vidi šta se stvarno dešava.

Srpski svet je poziv na hegemonizam, na ujedinjenje oko onoga što je Vučiću bitno i važno, i što je najvažnije za njegovo približavanje onom cilju koji Slobodan Milošević nije uspio da ostvari. Crna Gora je poklekla, odnosno njen parlament. Da li će se tu i završiti, vidjet ćemo. Teško da će, jer Vučić mora da kompenzuje svoju neuspješnu politiku prema Kosovu.

Ko zna na šta će sve biti spreman u periodu koji je tek pred nama. Sada je valjda svakome jasno da taj “Srpski svet” nije samo fantazmagorija stvorena u glavi Aleksandra Vulina, već realnost koja nam se dešava. Crna Gora će morati sama da se izbori sa tim kandžama u kojima se našla. I snage i znanja bi trebalo da ima, a u krajnjoj liniji nije bez razloga na nekoliko koraka do prijema u Evropsku uniju.