Nakon duže od tri godine, završen je rad Komisije za naknadu štete Potočari, koja je bila zadužena za obeštećenje nizozemske vlade preživjelim članovima porodica žrtava genocida počinjenog u julu 1995., a dosuđeno je 2.337 naknada za 611 ubijenih.

Uoči obilježavanja 29. godišnjice genocida uručen je završni izvještaj majkama Srebrenice. U periodu od 15. juna 2021. do 15. juna 2023. godine, rođaci žrtava genocida mogli su podnijeti zahtjev za odštetu. Komisija je primila više od 8.000 zahtjeva, koji se odnose na 2.690 žrtava. Dosuđeno je ukupno 2.337 naknada za 611 žrtava.

Potpredsjednica Udruženja Pokret majke enklave Srebrenica i Žepa Kada Hotić kaže da postoji razlog zbog kog su majke zadovoljne.

“Mi smo njih tužili, Ministarstvo odbrane i Vladu Holandije. Mi smo uspjeli dokazati da je Holandija imala učešće u ovom genocidu jer su priznali odgovornost. To je bitno za državu BiH, a novac je minimalan. Nešto što ima u procesu još uvijek jesu žalbe, ali što se tiče prihvaćanja, aplikacija više neće biti”,  kaže ona.

Detektor je ranije pisao da 11. jula 1995., kada je Vojska Republike Srpske (VRS) zauzela Srebrenicu, holandski vojnici koji su bili zaduženi za sigurnost u toj zoni pod zastavom UN-a nisu spriječili počinjenje genocida. Više od 7.000 muškaraca i dječaka je ubijeno.

Tokom 2019. holandski Vrhovni sud je presudio da je država Holandija odgovorna, u vrlo ograničenoj mjeri, za smrt otprilike 350 žrtava. To se odnosi na grupu muškaraca koji su iz baze Holandskog bataljona otpremljeni u kasnim popodnevnim satima 13. jula 1995.

Prema Vrhovnom sudu, Holandski bataljon je djelovao nezakonito jer je znao da su muške izbjeglice iz Srebrenice bile u ozbiljnoj opasnosti da budu napadnute ili ubijene. Navodi se da bi, u slučaju da je tim muškarcima dozvoljeno da ostanu u bazi, njihova šansa za preživljavanje bila mala, ali ne i zanemarljiva, te je na kraju procijenjena na deset posto. Shodno tome, najbliži srodnici tih 350 žrtava mogu smatrati državu Holandiju odgovornom za deset posto štete koju su pretrpjeli.

Nadoknada podrazumijeva isplatu 15.000 eura za supružnike ubijenih i 10.000 eura za ostale preživjele rođake – djecu, braću, sestre i druge. Ukupan iznos dosadašnjih isplata nije objavljen. U junu 2023. to je bilo otprilike 12 miliona, za odobrenje 1.145 zahtjeva.

Hotić je tu naknadu dobila za supruga, ali ne i za sina.

“Ali su uzeli nekakav procenat od deset posto, meni nikad nije jasno je li to vrijednost čovjeka, vrijednost čovjeka je neprocjenjiva, tako je njihov sud presudio… Njihov sud je odlučio da presudi da isplate određenim ljudima odštetu od deset posto nekakve njihove krivice, a u toj hiljadi ljudi ima više članova koji naplaćuju, naprimjer majka i djeca”, rekla je za Detektor.

U presudi Vrhovnog suda pravi se razlika između izbjeglica koje su bile u vojnoj bazi i onih koje su bile van nje.

“Iz njihovih izjava je jasno da se njihova sudbina i patnja ni po čemu ne razlikuju od patnji srodnika žrtava koji su bili unutar baze. Izjave onih koji nisu mogli učiniti vjerovatnim da je žrtva bila u bazi UN-a, sve svjedoče o strašnim ličnim tragedijama. Bolne izjave žena koje su morale gledati kako im vojnici bosanskih Srba odvode muževe i sinove. Na osnovu kriterija Uredbe, i zahtjeve s takvim izjavama smo morali odbiti, bez obzira na nastojanje da se u procjeni primjenjuje velikodušnost”,  navodi se u izvještaju.

“Meni su za mog sina rekli da nije bio tu, da je viđen na drugom mjestu i to su čuli od drugih, ali nema veze, ja nisam pravila pitanja jer mog sina niko platiti ne može“, kaže Hotić.

Prema Komisiji, pravo na isplatu prošireno je i na žrtve koje nisu bile na prvobitnoj listi od 350 osoba.

“Rođaci su tada morali dokazati da je njihov preminuli član porodice bio u bazi UN-a 13. jula 1995. U pravilu, to je učinjeno podnošenjem izjava očevidaca”, navodi se.

U izvještaju se navodi i da je Komisija bila svjesna da traženje detaljnih izjava očevidaca može biti veliko emotivno opterećenje za podnosioca zahtjeva i za svjedoka.

“Strašni događaji u Srebrenici ostavili su duboke tragove na sve preživjele”, navodi se, kao i da je Komisija također bila svjesna da bi odbijanje zahtjeva potkrijepljenog objašnjenjima, srodnicima moglo nanijeti još veću bol.

Dok su tražli svjedoke o svojim srodnicima, mnogi preživjeli su u međuvremenu preminuli.

“Također je bilo jasno da pronalaženje svjedoka, više od 25 godina nakon genocida u Srebrenici, mnogim podnosiocima zahtjeva nije bilo jednostavno”, piše u izvještaju.

Komisija navodi da rođaci, koji nisu mogli vjerodostojno dokazati da je ubijeni član njihove porodice bio u bazi UN-a, smatraju da je odbijanje njihovih zahtjeva nepravedno i priznaje da je to dovelo do nesporazuma i razočarenja.

“Neki su odbijanje njihovog zahtjeva doživjeli kao poricanje štete koja je nanesena njihovim voljenima i kao negiranje njihove lične patnje”, navodi se u izvještaju.

Zahtjeve su preživjeli rođaci mogli podnijeti do ljeta prošle godine.

Kako bi ublažila moguće štetne efekte dodjele naknada odnosno odbijanja nekih zahtjeva, Komisija je preporučila da nizozemska vlada stavi na raspolaganje resurse koji će omogućiti odgovarajuću psihosocijalnu podršku preživjelim srodnicima žrtava, javlja BIRN.