Piše: Gideon LEVY (Peščanik/Haaretz)

Kada Izrael govori o masakru, on misli na 7. oktobar i samo na 7. oktobar. Termin „masakr“ vlada našim diskursom i predstavlja sinonim za oktobarski napad. Jasno, bio je masakr. Ali samo jedan. Drugog nije bilo, nema ga ni sada. Šoa je, nasuprot tome, bila jedna i jedinstvena, a „autorsko pravo“ na termin je isključivo rezervisan za jevrejski narod i državu Izrael. Zauvijek. Ni Jermenija ni Ruanda, ili ne daj bože da se dogodi nekom drugom narodu, autorska prava su samo naša. Šoa je samo jevrejska, kao što i masakr može biti samo nad Izraelcima.

Ali dok Šoa zaista predstavlja demonski, nezamislivi nivo satanizma, kako u svom planiranju tako i u razmjerama ubijanja, razgovor o masakru od 7. oktobra kao jedinom masakru jeste još jedan znak odvajanja Izraela od stvarnosti. To je razmišljanje po kome se samo jevrejska krv računa, to je ispiranje mozga i opravdavanje zločina zbog potiskivanja onog drugog, mnogo većeg masakra u Gazi, te poricanje katastrofe.

Gotovo svaki čovjek u svijetu kada govori o masakru, osim izraelske propagande, misli na ono što Izrael radi u Gazi. Skoro svaka osoba u Izraelu će u upotrebi riječi masakr kada se govori o Gazi, vidjeti izraz antisemitizma. Jevreji nikada ne mogu da počine masakr, oni su uvijek žrtve. Kada slušam Izraelce da govore i spominju masakr, ponekad sam u iskušenju da pomislim da su im se oči konačno otvorile i da misle na ono što mi radimo u Gazi. Ma otkud. Razočaranje je momentalno, gotovo uvijek.

Naravno da se dogodio užasan masakr 7. oktobra, to se ne može poreći. Ali Izrael je od tada zaustavio vrijeme i više nije u stanju da razlikuje šta se odonda dogodilo, a događa se desetostruko veći masakr. Ako ne i veći. Ovo ne znači omalovažavanje 7. oktobra i njegovih užasa.

Ali devet mjeseci koji su uslijedili su pretvorili Gazu u klanicu sa linijama za masovno ubijanje, a Otef Azu u sliku koja se zaboravlja. Ne prođe dan bez desetine ubijenih Palestinaca, većinom žena i djece. Moralni je minimum priznati postojanje ovog masakra. Možemo ga pravdati, možemo ga predstaviti kao nužno zlo, ima ne malo onih koji su sretni i žele da se on nastavi, ali ne priznati njegovo postojanje jeste gnusna laž.

Zbog mnogih poricanja stvarnosti, Izrael odbija da prizna da je moguće oboje: biti šokiran događajima od 7. oktobra i onim što je Izrael učinio poslije toga. Tako se ponaša svaki pošten čovjek. Izrael strepi da bi određivanje njegovih akcija u Gazi kao masakra moglo da otupi intenzitet užasa 7. oktobra i učini ga običnim.

To se upravo i dogodilo u svijetu. Zbog drugog masakra, koji je po svojim dimenzijama bio mnogo veći a po svojoj surovosti nije zaostajao za prethodnim, ako se surovost može porediti, sjećanje na prvi je blijedilo dok bezmalo nije sasvim zaboravljen. Nije to antisemitizam, već razmjere masakra. Krvoproliće koje ne prestaje da čini jaka država koja je krenula u osvetnički pohod kako bi kaznila bespomoćnu populaciju iz koje potiču počinioci masakra u Otef Azi. Ali kada ćemo već shvatiti da jedan masakr ne potire drugi.

Danas je u svijetu teško govoriti o 7. oktobru, o ubijenim ili čak i o otetim Izraelcima. Poslij skoro 40 hiljada ubijenih u Gazi, gotovo 8 hiljada djece i hiljade otetih Palestinaca koji se nalaze u Izraelu, teško je izazvati simpatije. Saosjećanje koje je pratilo Izrael u prvim danima je sam Izrael izbrisao svojim postupcima. Nije to teško razumjeti.

Samo je potrebno pogledati napolje, kroz ljepljivi oklop propagande izraelskih medija, u danima najvećeg pada i sramote: Gaza je uništena, njeno stanovništvo nema više ništa a Izrael nastavlja da ih ubija bez milosti. Kada jula 2024. kažemo masakr na to mislimo. Sada već samo na to.