Ono što je nekada bila nafta, to bi sada mogao postati litij. O tome koliko je cijela priča opasna, za FTV je govorio Senaid Salihović, profesor Rudarsko-geološko-građevinskog fakulteta u Tuzli.

On je podsjetio da je rudarenje uvijek podrazumijevalo i dosta otpadnog materijala, bez obzira na to o kojoj se mineralnoj sirovini radi.

„Što se litija tiče, otpada ima, jalinskog materijala je jako puno. U Čileu, kao najkvalitetnijem ležištu, ima 4 posto litija u masi. Ako bismo htjeli da dobijemo nekakav koncentrat, moramo iz jedne tone odbaciti 900 kilograma jalinskog materijala da bismo dobili 100 kilograma nekakvog koncentrata bez upotrebe bilo kakve hemikalija - a te hemikalije se podrazumijevaju i samim tim ta katastrofa je puno veća“.

Sadašnje stanje je malo napuhano, umiješala se politika, smatra Salihović. Na području Majevice su vršena posmatranja - i to je sve na nivou mineralne pojave, još tu nema rudnika.

„Nema rudnika ni u Srbiji - i tu je na nivou mineralne pojave. Da bismo mi imali rudnik, moramo imati koordinate prostora u kome imamo litija sa određenim kvalitetom, a geolozi moraju dati ocjenu kvaliteta tog litija da bi on postao roba. Ako toga nemamo, onda nemamo ni rudnika, nemamo nikakve eksploatacije. Bez obzira na to radi li se o Srbiji, Republici Srpskoj ili Federaciji. Cijena litija u svijetu je pala i još pada. Ti strani investitori koji bi došli u Bosnu i Hercegovinu - oni gledaju svoj profit, a ne nas“.

Salihović je objasnio kako na području Majevice imaju genetski dva tipa ležišta litija.

„Jedno je iz slanih jezera - kao što je u Čileu i Argentini, a drugi tip je kao u Australiji. Ovaj dio Majevice je bio obodni dio Panonskog mora - to su obodni dijelovi tih slanih ležista. To je nešto veća koncentracija. Podaci kojima raspolažem kažu da za sada još nema opasnosti. Da bi se i otvorio bilo kakav rudnik, treba proći najmanje 5 godina, možda i 10“.

Kad je u pitanju otvaranje rudnika, Salihović je napomenuo zakonska regulativa u BiH postoji.

„To što se ona ne poštuje i što politika dolazi ispred struke, to je nešto drugo i tu stručna lica ne mogu ništa učiniti. Možda zakonski propisi nisu najbolji, ali postoje. Na Zapadu za svaki incident platite debelu kaznu, a ovdje se kod nas to ne radi i onda oni mogu šta hoće. Na kraju krajeva, svjedoci smo što rade naše kompanije sa mineralnim sirovinama koje imamo u BiH - nama stranci ne trebaju, mi uništavamo sami sebe“.

Ekološka i demografska katastrofa, kao posljedica otvaranja rudnika i deponija otpada, ne može se pravdati novim radnim mjestima, upozorio je Salihović.

„To je iluzorno, to se ne može. Na kraju krajeva, svjedoci smo, u Varešu se otvara rudnik, a nema ko da radi“.