"Istorija i savremenost Bosne i Hercegovine u toj mjeri ruše iluzije o cjelovitoj, jedinstvenoj, multi-kulti državi, da se iole upućeni pitaju kako je nekom takvo nešto uopšte moglo da padne na pamet kao racionalan projekat", navodi velikosrpski ideolog Nenad Kecmanović.

Kecmanović u autorskom članku za beogradsku "Politiku" navodi da, ne ulazeći u motive protektorata, inspiracija za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu može samo da bude Socijalistička republika Bosna i Hercegovina.

Tako Kecmanović vidi Vijeće za sprovođenje mira u Bosni i Hercegovini (PIC) kao zamjenu za politbiro Centralnog komiteta Saveza komunista BiH, visokog predstavnika za generalnog sekretara, demokratiju za kompartijski demokratski centralizam.

Kecmanović navodi da ima i "kod bosanskih domaćina" istomišljenika koji vjeruju da bi, da je socijalizam potrajao, došlo do amalgamisanja tri naroda u jednu bosansku nadnaciju ili bar rađanja bosanskog patriotizma.

"Nešto od toga u tragovima možda se i jeste bilo začelo, ali taman koliko i jugoslovenski patriotizam kod Slovenaca i Hrvata. Nužan uslov bio je minimalan kapital povjerenja koji se transformisao u maksimalno nepovjerenje, kakvo nije postojalo ni 1914. i 1941. godine", ističe Kecmanović.

On smatra da je socijalizam i potrajao teško da bi bilo drugačije, kad već nije bilo vijekovima unazad.

Kecmanović navodi da se istorija BiH može pratiti ne samo kao kontinuitet mira i saradnje tri naroda, prekidanih okupacijama i ratovima, nego i kao kontinuitet antagonističke koegzistencije i ratova, prekidanih intervalima miroljubive koegzistencije.

On podsjeća da je srpski akademik Milorad Ekmečić uzalud objašnjavao da u Bosni i Hercegovini postoje tri nacionalne istorije i kulture.

Andrićevu "tanku liniju koja u Bosni deli ljubav od mržnje", kako navodi Kecmanović, valja tumačiti ne samo kao istovremenost krajnosti, koja ne ide između ljudi nego kroz ljude, nego i kao nepredvidivu naizmjeničnost opasnu po stotine hiljada života, zato što, kako kaže Andrić, "na granici Bosne prestaje svaka logika".

"Seoski 'komšiluk' i gradska 'raja' koji su izrasli u mit spontane integracije stanovništva u BiH odozdo, bez obzira na vjeru i naciju, te zvaničnu politiku odozgo, funkcionisali su samo na lokalnom mikronivou i nikad nisu zaustavili opšte nacionalne obračune - navodi Kecmanović.

On ukazuje da čak ni najviši dometi BiH, kao što su 1.000 škola, 1.000 kilometara puteva, gasifikacija prijestonice, "Energoinvest", "Šipad", "Agrokomerc", Zimske olimpijske igre, "Doli bel" i "Derviš i smrt", "Bijelo dugme", "Top lista nadrealista", sevdalinke na Ilidži, nisu uspjeli da integrišu republičko društvo. Nisu se svi jednako radovali i ponosili, pa Mikulić nije postao bosanski Tito", ukazuje Kecmanović.

Kecmanović navodi da i Srbi i Hrvati vole BiH, ali "u dijelovima teritorije od ukupno 75 posto, a Bošnjaci je vole u cjelini, ali s teritorije od 25 posato".

"Ako im NATO u nekoj bosanskoj 'Oluji' silom 'ne vrati' tu , kako oni kažu, 'privremeno okupiranu teritoriju', a Trump neće, u 'drugom poluvremenu građanskog rata', koji prizivaju, rizikuju i taj frtalj BiH, jer matice bi opet pritekle 'dijaspori'", navodi Kecmanović.

Kako dodaje Kecmanović, ostaje da sanjaju da će Srbi sami otići preko Drine.

On ističe da je uzajamnim etničkim čišćenjem, prema popisu iz 2013, više Srba ispražnjeno sa teritorije Federacije BiH, nego nesrba iz RS, te podsjeća da su i prije rata postojale veće teritorijalinoetničke koncetracije Srba u Krajini, Semberiji, istočnoj Hercegovini, Bošnjaka u srednjoj Bosni i Cazinskoj krajini, a Hrvata u zapadnoj Hercegovini, Bosni srebrenoj i Posavini.

"Amerikanci mogu pobijediti u BiH, ali neće ništa riješiti, i zato treba da doprinesu 'plišanom razvodu'. To je rekao Kisinger, a ne Dodik, koji to zove 'mirnim razlazom'. Avioni NATO-a i crni labudovi već su doletjeli i proleteli, a ishod prvih demokratskih izbora 90-ih samo je potvrdio da je BiH trajno nemoguća država", zaključuje Kecmanović.