Pripreme za 30. Sarajevo Film Festival su pri kraju, crvenih ćilim je psotavljen, karte su u prodaji, jubilarni festival samo što nije počeo. Dok se sve priprema za ovogodišnji festival, prisjetimo se kako je sve počelo. Haris Pašović, poznati bh. režiser, nedavno je na svom Facebook profilu podijelio kako je dobio ideju za prvi Sarajevo Film Festival te 1993. godine, u vrijeme kada je Sarajevo bilo pod opsadom.

Njegovu objavu prenosimo u cjelosti:

"Ideju za Sarajevo Film Festival dobio sam jednog dana sjedeći u mojoj kancelariji u Festivalu MES i slušajući grantiranje u daljini. Pitao sam se: “Kakvi se sada filmovi snimaju u svijetu?” i pomislio da tražim preko mojih prijatelja, stranaca koji su radili u opkoljenom Sarajevu, da nam nekoliko evropskih reditelja pošalje svoje nove filmove na tadašnjem video formatu VHS. Mislio sam: “Ok, dobićemo možda desetak filmova; pokazaćemo ih ovdje kod nas u kancelariji Festivala MES na video-player-u; dolaziće možda 30-tak ljudi da pogledaju te filmove i to će biti Sarajevo Film Festival. U ratnu jesen 1993. pokrenuo sam stvaranje prvog Sarajevo Film Festivala. Tema festivala je bila “Poslije kraja svijeta.” Mladi ljudi u timu Festivala MES su pripremali festival, prevodili i titlovali filmove, pravili rasporede prikazivanja

Interes je prevazišao moja najsmjelija očekivanja. Naše kolege iz svijeta su nam poslale oko 150 filmova koje smo prikazivali u tri kina, a gledalaca je bilo više od 20.000. Holandski legendarni dokumentarista Johan Van Der Keuken je zabilježio dio te atmosfere u svom dokumentarnom filmu o prvom Sarajevo Film Festivalu. U jednom trenutku sastao sam se sa Salkom Hasanefendićem, tadašnjim direktorom “Oslobođenja." Zamolio sam ga da u “Oslobođenju” objave specijalni dodatak koji bi bio katalog prvog Sarajevo Film Festivala; besplatno naravno. Slušalo me je pažljivo, a onda je nastala tišina. Znao sam da razumije važnost moje molbe, ali i da nije lako odlučiti da u strašnoj ratnoj neštašici papira, daju dodatne strance za filmski festival! Za vrijeme Opsade Sarajeva, dnevni list “Oslobođenje” je izlazilo na osam stranica. Na 4 stranice su bili izvještaji sa ratišta. Na naredne četiri stranice bile su smrtovnice za poginule.

Katalog prvo Sarajevo film festivala/Oslobođenje

Jednog dana sam vidio da je jedan otac svome ubijenom sinu u smrtovnici citirao stihove: “Nebom stupa, nebom lupa moja generacija/jedan po jedan srešćemo se svi.” Taj trenutak se urezao u moje srce zauvjek. Bio je to citat iz pjesme Omara Mjesečara. Salko Hasanefendić je rekao: “Daćemo osam stranica.” Slušao sam u nevjerici – “Oslobođenje” će štampati dodatnih osam stranica! Cijeli jedna broj, dakle cijeli jedan dan svog života, “Oslobođenje” će dati Sarajevskom filmskom festivalu! Bio sam presretan. Pozvao sam Nadu Salom, urednicu za kulturu u “Oslobođenju” da napravimo katalog. Ona je došla odmah u prostorije Festivala MES i sa Lejlom Pašović, Lejlom Hasanbegović, Mirsadom Bjelak i ostalim članovima tima užurbano pisala opise filmova. Nada je pozvala Marinu Rodić, tehničku urednicu “Oslobođenja” i Marina je odmah počela priremati fotografije i prelamati katalog. Zaviršili smo pripremu te večeri, i Marina i ja smo ponijeli materijale i uskočili u kombi koji je povremeno vozio iz centra grada do zgrade “Oslobođenja” – relativno govoreći. Kod same zgrade “Oslobođenja” je bila prva linija i nije se moglo u potpunosti prići kolima bez velikog rizika.

Te večeri se čula jaka pucnjava. Vozač nas je dovezao na nekih 300 metara od zgrade i rekao “Ja ne smijem dalje.” Marina je znala put kroz neku visoku travu i neko grmlje; puzali smo, ona je puzala naprijed, a ja sam je slijedio; oboje stiskajući papire i fotografije uz sebe kao nešto najdragocjenije. Napokon smo došli nekako do zgrade, i ja sam slijedio Marinu u podrume gdje su bile smještene redakcije, štamparija, i neke improvizovane spavaone. Ljudi su izlazili iz mračnih hodnika, pozdravljali smo se, sve je bilo kao u nekom postapokaliptičkom filmu, izuzev raspoloženja – jer koga god smo sreli, bio je nasmijan. Marina i ja smo otišli kod Ibrahima Cuce Horića, mog druga iz gimnazije, koji je bio dežurni grafički urednik te noći. Obradovali smo se obojica, sretni što je onaj drugi živ, i odmah se zajedno sa Marinom bacilli na posao.

Pripreme za 30. Sarajevo Film Festival su pri kraju, crvenih ćilim je psotavljen, karte su u prodaji, jubilarni festival samo što nije počeo. Dok se sve priprema za ovogodišnji festival, prisjetimo se kako je sve počelo. Haris Pašović, poznati bh. režiser, nedavno je na svom Facebook profilu podijelio kako je dobio ideju za prvi Sarajevo Film Festival te 1993. godine, u vrijeme kada je Sarajevo bilo pod opsadom.

Njegovu objavu prenosimo u cjelosti:

"Ideju za Sarajevo Film Festival dobio sam jednog dana sjedeći u mojoj kancelariji u Festivalu MES i slušajući grantiranje u daljini. Pitao sam se: “Kakvi se sada filmovi snimaju u svijetu?” i pomislio da tražim preko mojih prijatelja, stranaca koji su radili u opkoljenom Sarajevu, da nam nekoliko evropskih reditelja pošalje svoje nove filmove na tadašnjem video formatu VHS. Mislio sam: “Ok, dobićemo možda desetak filmova; pokazaćemo ih ovdje kod nas u kancelariji Festivala MES na video-player-u; dolaziće možda 30-tak ljudi da pogledaju te filmove i to će biti Sarajevo Film Festival. U ratnu jesen 1993. pokrenuo sam stvaranje prvog Sarajevo Film Festivala. Tema festivala je bila “Poslije kraja svijeta.” Mladi ljudi u timu Festivala MES su pripremali festival, prevodili i titlovali filmove, pravili rasporede prikazivanja

Interes je prevazišao moja najsmjelija očekivanja. Naše kolege iz svijeta su nam poslale oko 150 filmova koje smo prikazivali u tri kina, a gledalaca je bilo više od 20.000. Holandski legendarni dokumentarista Johan Van Der Keuken je zabilježio dio te atmosfere u svom dokumentarnom filmu o prvom Sarajevo Film Festivalu. U jednom trenutku sastao sam se sa Salkom Hasanefendićem, tadašnjim direktorom “Oslobođenja." Zamolio sam ga da u “Oslobođenju” objave specijalni dodatak koji bi bio katalog prvog Sarajevo Film Festivala; besplatno naravno. Slušalo me je pažljivo, a onda je nastala tišina. Znao sam da razumije važnost moje molbe, ali i da nije lako odlučiti da u strašnoj ratnoj neštašici papira, daju dodatne strance za filmski festival! Za vrijeme Opsade Sarajeva, dnevni list “Oslobođenje” je izlazilo na osam stranica. Na 4 stranice su bili izvještaji sa ratišta. Na naredne četiri stranice bile su smrtovnice za poginule.

Katalog prvo Sarajevo film festivala/Oslobođenje

Jednog dana sam vidio da je jedan otac svome ubijenom sinu u smrtovnici citirao stihove: “Nebom stupa, nebom lupa moja generacija/jedan po jedan srešćemo se svi.” Taj trenutak se urezao u moje srce zauvjek. Bio je to citat iz pjesme Omara Mjesečara. Salko Hasanefendić je rekao: “Daćemo osam stranica.” Slušao sam u nevjerici – “Oslobođenje” će štampati dodatnih osam stranica! Cijeli jedna broj, dakle cijeli jedan dan svog života, “Oslobođenje” će dati Sarajevskom filmskom festivalu! Bio sam presretan. Pozvao sam Nadu Salom, urednicu za kulturu u “Oslobođenju” da napravimo katalog. Ona je došla odmah u prostorije Festivala MES i sa Lejlom Pašović, Lejlom Hasanbegović, Mirsadom Bjelak i ostalim članovima tima užurbano pisala opise filmova. Nada je pozvala Marinu Rodić, tehničku urednicu “Oslobođenja” i Marina je odmah počela priremati fotografije i prelamati katalog. Zaviršili smo pripremu te večeri, i Marina i ja smo ponijeli materijale i uskočili u kombi koji je povremeno vozio iz centra grada do zgrade “Oslobođenja” – relativno govoreći. Kod same zgrade “Oslobođenja” je bila prva linija i nije se moglo u potpunosti prići kolima bez velikog rizika.

Te večeri se čula jaka pucnjava. Vozač nas je dovezao na nekih 300 metara od zgrade i rekao “Ja ne smijem dalje.” Marina je znala put kroz neku visoku travu i neko grmlje; puzali smo, ona je puzala naprijed, a ja sam je slijedio; oboje stiskajući papire i fotografije uz sebe kao nešto najdragocjenije. Napokon smo došli nekako do zgrade, i ja sam slijedio Marinu u podrume gdje su bile smještene redakcije, štamparija, i neke improvizovane spavaone. Ljudi su izlazili iz mračnih hodnika, pozdravljali smo se, sve je bilo kao u nekom postapokaliptičkom filmu, izuzev raspoloženja – jer koga god smo sreli, bio je nasmijan. Marina i ja smo otišli kod Ibrahima Cuce Horića, mog druga iz gimnazije, koji je bio dežurni grafički urednik te noći. Obradovali smo se obojica, sretni što je onaj drugi živ, i odmah se zajedno sa Marinom bacilli na posao.

(Oslobođenje)