Dana 23. augusta 1973. godine započela je talačka kriza vezana uz pokušaj pljačke banke u Stockholmu. Historijski je taj događaj osobito zanimljiv jer je po njemu nazvan tzv. Stockholmski sindrom, pojava u kojoj taoci počinju emotivno vezati s otmičarima, piše Stav.ba.

To je psihološki mehanizam u kojem se žrtva patološki veže za otmičara, smatrajući ga zaštitnikom jer joj od njega zavisi život. Ovakvo shvaćanje posljedica je bespomoćnosti, ranjivosti i blizine smrti. Uz ovo stanje ide i prirodna ljutnja na spasioce i sve one koji su propustili zaštititi taoce i dozvolili da se to dogodi.

Slična pojava opaža se i kod nekih ratnih zarobljenika u logorima. Pojava pozitivnih emocija tumači se zahvalnošću koju zarobljenici osjećaju prema onima koji su ih mogli ubiti, a to nisu učinili ili procesom identifikacije s onima koji imaju moć.

Banka koja je napadnuta pripadala je švedskoj bankarskoj kući Kreditbanken, a bila je smještena u zgradi na stockholmskom trgu Norrmalmstorg. Taj se trg nalazi u blizini središta Stokholma, a zgrada navedene banke bila je udaljena samo oko 600 metara od švedske kraljevske palače.

Pokušaj pljačke banke izvršio je Jan-Erik Olsson, koristeći vatreno oružje. Budući da je policija vrlo brzo reagirala, Olsson je uzeo četiri osobe za taoce i zabarakadirao se s njima u sefu banke. Na Olssonovo zahtijevanje, policija je dopustila da mu se u banci pridruži njegov prijatelj Clark Olofsson, koji je također imao kriminalni dosje. Nastala je prilično duga talačka kriza, koja je trajala pet dana, tj. sve do 28. augusta.

Taoci su počeli simpatizirati s Olssonom, a bilo ih je i strah da bi policija mogla eskalirati nasilje. Osobito je s Olssonom simpatizirala taokinja Kristin Emmark, koja je zamolila tadašnjeg švedskog premijera Olofa Palmea da propusti otmičare.

Policija je pomoću plina prisilila otmičare na predaju, a kasnije su osuđeni na zatvorske kazne. Tokom krize nije bilo poginulih, ali je bilo ranjavanja. Sva četiri taoca preživjela su otmicu.

Pojam je skovao švedski policijski psiholog. Od tada je populariziran u medijima, iako se empirijski ne mogu pronaći odgovarajući dokazi, a postojanje takvog sindroma naučno nije dokazano. Pojam Stockholmski sindrom nije naveden kao sindrom u relevantnim medicinsko-dijagnostičkim klasifikacijskim sistemima kao što je ICD-11.