Zagrebački glumac i reditelj Dejan Aćimović, rođen i odrastao u Čapljini i bivši košarkaš KK „Borac“ iz tog grada, autor je filma o, pa malo li je reći, proslavljenom vaterpolisti i stručnjaku Ratku Rudiću.

„Dogodio se“, tako se zove to dugometražno dokumentarno ostvarenje koje je u nedjelju nagrađeno Grand Prixom za najbolje na Međunarodnom festivalu sportskog filma na Zlatiboru.

Ilustracija: Produkcija

„Na Zlatiboru je bilo sjajno, u konkurenciji od 77 filmova iz 25 zemalja dobiti Grand Prix veliko je priznanje. Svakom redatelju je drago kad čuje da je baš njegov film odabran kao najbolji“, kaže Dejan Aćimović za „Slobodnu Bosnu“. 

Ova istinita životna priča osvojila je, nešto ranije, i Olympians Choice Award, prestižnu nagradu prvog OLY House Film Festivala u Parizu.

A Aćimović je, nakon osvajanja nagrade, rekao i ovo:

„Naći se u konkurenciji jednog tako važnog svjetskog događaja kao što je OLY House Film Festival je prvenstveno velika čast a pritom još i dobiti nagradu Olympians Choice Award u konkurenciji filmova kao što su 'Moses 13 steps', o Edwinu Mosesu, olimpijskom i svjetskom šampionu na 400 metara sa preponama, 'Kangaroo' o najvećem gruzijskom sportašu dvadesetog stoljeća, trostrukom olimpijskom pobjedniku u troskoku Viktoru Saneyevu, 'The Sirens of Ukraine' o ukrajinskim sestrama blizankama Maryni i Vladyslavi Aleksiivi koje su bježeći pod bombama iz svog stana ponijele sa sobom samo olimpijske medalje iz Tokija 2020. ali su se vratile kući da bi se mogle pripremati za Olimpijske igre u Parizu 2024. u sinkroniziranom plivanju, je ogromno priznanje na koje smo jako ponosni.“

Dok je Ratko igrao u splitskom Jadranu, beogradskom Partizanu, za jugoslovensku reprezentaciju, dakle kroz čitavu igračku karijeru, volio je noćni život i sve što ide uz to. Kao trener bio je jako strog, tražio je disciplinu, vodio igrače po kikindama i bečejima, što dalje od mora, kaže Igor Milanović. A kako je pomirio dva Ratka u sebi, šta danas priča, je li sam sebi možda malo nelogičan, pitamo našeg sagovornika.

„Ratko je kao igrač bio vođa u bazenu i izvan njega. I volio je izaći, pogotovo nakon pobjeda, da proslavi, ali čim je postao trener postavio je druga pravila. To najbolje u filmu kažu dva njegova dojučerašnja suigrača kojima je postao trener, i daju pravu sliku o njemu kao igraču i treneru. Bobo Trifunović: 'Tako to obično biva, ono sve što si do juče radio kao igrač ne dozvoljavaš svojim igračima da oni rade tebi. Postavio je pravila, ko ih se držao ostao je, a ko nije došlo je do razlaza.' I Milorad Krivokapić: „Onog trenutka kad je on postao trener prestala su sva druženja. On je želeo da bude najbolji, a mi svi njegovi dojučerašnji suigrači dali smo mu maksimalnu podršku”, odgovara Dejan Aćimović.

Prve utakmice odigrao je za Zadar, prvi trofej je osvojio pod kapicom splitskog Jadrana, a obilježio je i značajan dio epohe beogradskog Partizana. Rudić je upisao 297 nastupa za vaterpolo reprezentaciju Jugoslavije te osvojio sedamnaest klupskih naslova i devet reprezentativnih medalja, čitamo na portalu HRT-a, kuće koja je uz RTS koproducent filma.

Trener čija je karijera trajala 39 godina osvojio je čak 39 medalja, od čega 16 zlatnih, što ga čini najboljim hrvatskim trenerom svih vremena u svim sportovima. Također, Rudić je i drugi najuspješniji selektor u historiji svih sportova nakon brazilskog odbojkaškog stručnjaka Bernarda Roche de Rezendea (52. medalje).

Medalje je osvajao vodeći pet različitih nacionalnih reprezentacija - Jugoslaviju, Italiju, SAD, Hrvatsku i Brazil. Jedini je vaterpolski trener koji je osvojio četiri olimpijska zlata i jedini koji je četiri puta zaredom osvojio medalju na olimpijskim igrama, od čega tri puta zaredom zlata.

S bivšom državom osvojio je dva olimpijska i jedno svjetsko zlato, s Italijom je bio olimpijski pobjednik, europski i svjetski prvak. Taj pothvat ponovio je i s hrvatskom reprezentacijom. Reprezentaciju SAD-a odveo je do zlata na Panameričkim igrama, a Brazilce do srebra na istom takmičenju.

I zaista je dosta čitanja statistike, reklo bi se. Ali, kod ovog čovjeka to se naprosto mora poredati. Idemo opet do reditelja Dejana Aćimovića.

„Sigurno je da je tih rekordnih 16 zlata, 4 olimpijska zlata, 3 svjetska, 3 europska, 3 svjetske lige, 3 mediteranska zlata i podatak da je jedini trener na svijetu u povijeti svih sportova koji nije nikada izgubio finale na koje se plasirao statistika koja je u jednom pogledu jedan od glavnih razloga da se napravi fim o njemu, ali da bi se napravio ozbiljan film o jednom tako velikom čovjeku mora postojati i nešto više.

On je izvrstan slikar, igra šah odlično, jedan od najboljih poznavatelja umjetnosti s kojim sam razgovarao, kao igrača pratili su ga samo pehovi a i tadašnja politika je 2004. imala veliki otpor da dođe u hrvatsku i da preuzme hrvatsku rteprezentaciju. Samo upornost tadašnjeg predsjednika hrvatskog vaterpolo saveza Perice Bukića je bila presudna da se u toj ideji uspije. Mislim da ne trebam ni napominjati da do njegovog dolaska Hrvatska nikada nije bila ni u borbi za medalju, a 2007. Hrvatska je svjetski, 2010. europski i 2012. olimpijski šampion“, naglašava Dejan Aćimović.

Prije desetak dana Ratko Rudić se definitivno oprostio od vaterpola. Ipak, je li baš definitivno?

„U njegovom životu je vaterpolo nešto sa čime on živi od kada zna za sebe. S njim se budi, s njim se druži cijeli dan i s njim liježe u krevet i siguran sam da vaterpolo sanja, tako da na pitanje je li se definitivno oprostio od vaterpola za sada još ne postoji odgovor“, kaže Dejan Aćimović: „S njim možete razgovarati o tome tko su bili u njegovoj karijeri ozbiljni veliki igrači, koji su napravili puno u svom vremenu, ali razgovor o tome tko je najbolji nemoguće je i započeti. Za šest godina koliko smo radili zajedno na filmu uspio sam saznati samo prema kojim igračima je imao najviše respekta i poštovanja.“  

Ratko Rudić kao selektor hrvatske reprezentacije (Foto: Arhiv)

Nagradom na Zlatiboru film je uvršten u službenu konkurenciju Međunarodnog festivala sportskog filma, FICTS - Federation Internationale Cinema Television Sportifs, koji će se održati od 5. do 9. novembra ove godine u Milanu na kojem će se u konkurenciji naći pobjednički filmovi sa 20 svjetskih festivala sportskog filma, a koji se održava pod pokroviteljstvom Međunarodnog Olimpijskog Komiteta - International Olympic Committee.

Ratko Rudić danas je član Upravnog odbora i predsjednik Stručnog savjeta Hrvatskog vaterpolskog saveza. A ni danas mu nije jasno zašto je veliki Italijan Sandro Campagna krenuo u napad neposredno prije nego što će Igor Milanović zakucati loptu u go u valjda 1115. produžetku finala na Svjetskom prvenstvu u Madridu 1986. godine. Go za svjetsku titulu.

(Dino Bajramović)