Piše: Senad AVDIĆ

U našem posljednjem razgovoru, krajem 2022. godine, kanonski Abdulah Sidran rekao je da je impresioniran knjigom "Vedran i Vatrogasci", dokumentarnim romanom Harisa Imamovića.

"Ni sam ne znam koliko sam kupio primjeraka te strahovito važne knjige i podijelio ljudima. Sudbinski je važno da tako velika priča o tragediji, herojstvu, ponosu jednog grada i njegovih ljudi dodje u što više ruku", kazao je do kraja života znatiželjni Pisac.

Haris Imamović u "Vedranu i vatrogascima" opsesivno, neumorno i precizno prati sudbine trojice pripadnika Vatrogasne brigade, potom muzičara Vedrana Smajlovića i američkog vatrogasca Jima Jordana. Njihove priče se okupljaju oko sarajevske Vijećnice nakon što je ona u ljeto 1992. godine spržena artiljerijskom vatrom srpskih piromana sa okolnih brda.

(Ima negdje u glomaznim dnevnicima Dobrice Ćosića napisano da u povijesti nije zapamćeno da je neka vojska palila biblioteke svojih neprijatelja, osim primjera naciststičke Njemačke koja je u bombardicanju Beograda 1941. godine, "urnisala" najveću tamošnju biblioteku. Ćosić je, dakako, bio nominalni komandant vojsci čije su užarene cijevi zapalile Vijećnicu...)

Postoji u knjizi "Vedran i vatrogasci" uz sva ostala autentična svjedočanstva, niz priča vatrogasaca koji su se u borbi sa vatrenim jezicima, našli u dilemi: kako ugasiti vatru, a vodom ne uništiti knjige?! Gotovo identičan dramaturški zaplet nalazimo u filmu "Atorzija" sa kojim je po Sidranovom scenariju srpski redatelj Stefan Arsenijević, prije dvadesetak godina, osvojio sve važne, europske i svjetske nagrade. U filmu, veterinar iz sarajevskog ratnog predgrađa, pokušava spasiti kravu koja se teli, ali i nastoji da i njen plod ostane u źivotu.

"Ovo je metafora o tome šta je u ratu bilo važnije odbraniti, državu ili njen narod i da li je bilo moguće spasiti jedno i drugo", bila je jedna od interpretacija poruka filma "Atorzije".

Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić ovih je dana jašući na valu pomodnog estradnog populizma, pozvala građane Srbije da za Novu godinu pohrle u Sarajevo gdje će moći, u miru i rahatluku, gledati i slušati (trebao bi mi neko objasniti šta se tu ima slušati?!) hrvatsku i regionalnu estradnu divu Severinu Vučković. Jer, to Srbima u njihovoj zemlji ne dopušta diktatorska vlast, ibreti se Karić-Londrcka.

Malograđanski Novogodišnji teferič, voljom niskoplafonirane skorejovićke gradonačelnice će, kako je najavljeno, koštati oko 800 hiljada konvertibilnih maraka. Da sada ne ponavljam okoštale fraze i računice koliko bi taj novac pristojnim i dostojnim učinio institucije kulture u Sarajevu.

Umjesto toga, bacio sam na papir brojeve i slova i izračunao da bi se za 800 hiljada KM, služeći se Sidranovim primjerom, moglo kupiti oko 40 hiljada primjeraka romana "Vedran i vatrogasci". Pa ih potom besplatno, podijeliti građanima, uključujući i one iz Srbije koje Karićka vabi "na Severinu". I to danas, kada je sudbina Narodne i univerzitetske biblioteke ponižavajuće neizvjesna.

Knjiga "Vedran i vatrogasci" svjedočanstvo je o barbarskom kulturocidu, sa jedne, i nadljudskoj borbi da ga se zaustavi, sa druge strane. Na mjestu gdje su nekada knjige golim rukama vađene iz plamena, danas stoluje Benjamina Karić Londrc. U toj činjenici sažeta je tragičnost posljeratnog sarajevskog života: trijumf neznanja nad pismenošću, bahatosti nad pristojnošću i odmjerenosti, agresivnog karijerizma nad pristojnošću i obrazovanosti.

Imamovićev roman kroz tri priče svjedoči kako je gašena Vijećnica. Morali bi ga pročitati oni koji posljednjih godina sistematski gase Narodnu i univerzitetsku biblioteku.

Ako se jednog dana, ponovo formira artiljerijski obruč oko Sarajeva, što i ne treba isključiti, vjerovatno će Jeremija Krstić, mitski srpski artiljerac koji stoljećima, poput Ahasvera krstari od ratišta do ratišta, od pretpostavljene komande dobiti ovakvu neku naredbu: "Tuci po Većnici, tamo nema knjiga mnogo!"