Piše: Vlado Vurušić, Jutarnji list

Zašto se Hrvati ili, bolje rečeno, onaj naš puk na desnom boku hrvatskog političkog spektra toliko boje nečega što je mrtvo i istrunulo u prahu i pepelu prije pune 33 godine, bez ikakve mogućnosti i nastojanja reanimacije ili uskrsnuća - jer nema ni jedne jedine ne samo relevantne snage nego ni marginalnog pojedinca na političkoj sceni koji bi se za to zalagao ili koji bi to želio? A to je nešto što je ostalo u povijesnima udžbenicima, almanasima i iščašenom sjećanju zapisano pod pojmom - Jugoslavija. Nje više nema, ali iracionalni strah i frustracija su ostali.

Naime, jedan nedavni bojažljivi i gotovo usputni televizijski nekrolog bivšem zaslužnom sportašu i prvaku svijeta (pokazat će se s "krivom reprezentacijom", premda je neuputni Hrvat i hrvatski sportaš), nenadmašnom Rati Tvrdiću te jedna, nekad provokativna pjesma izvedena na koncertu u Splitu, nastala u nemirnim predratnim vremenima s kraja 80-ih godina 20. stoljeća, koja je u sebi čak i nosila Nostradamusovo pretkazanje ("ko ne sluša pjesmu, slušat će (O) oluju"), u izvođenju olinjalih ostataka nekada kultnog benda, u ropotarnici povijesti zagubljene države, ponovno su na površinu neovisne i neupitne i vječne nam Hrvatske izbacile bauk Jugoslavije.

Za dušobrižnike hrvatstva i sam spomen u bilo kakvom osim najnegativnijem kontekstu Jugoslavija je nešto što je zabrinjavajuće, zabranjeno i političko-etnički, pa i ideološki nedopustivo te najvažnije - imanentno je antihrvatska, a samim time i antikatolička stvar.

- Jedan dio Hrvata smatra da bilo kakav pozitivan ili ne negativan stav o Jugoslaviji ugrožava njihovo poimanje hrvatstva, odnosno hrvatstva kako ga oni doživljavaju, smatrajući da svako spominjanje, a pogotovo ono koje oni smatraju pohvalnim, ugrožava hrvatski identitet - kaže nam​ Stevo Đurašković, profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Jugoslavija je nešto čime se plaše hrvatska djeca, prokazuju nedovoljni Hrvati i diskreditiraju politički suparnici. Jugoslavija je nešto o čemu se ne smije govoriti, to je mračna tajna, to je nešto što je dozvoljeno spomenuti samo u četiri zida ispod dobro spuštenih roleta ili, kako kaže Ante Tomić, "neka sramotna tajna, kao da nas je u djetinjstvu stric dirao po kurčiću".

No, zašto je to tako? Kakva je to patologija i melanom na desnoj strani hrvatskog mozga i je li ona (i zašto) postojani krimen "običnog, neosviještenog i vječno sumnjivog Hrvata? No, može li igranje za "plave" biti prijestup ili može li neka usputna pjesma u kojoj se spominje Jugoslavija na nekom koncertu, svadbi ili maturalnoj zabavi zbilja probuditi njezine aveti?

Ne, ne može, ali se može iskoristiti za iracionalno ludilo čak do te mjere da se izvođaču spomenute pjesme prijeti i traži njegovo izbacivanje iz Hrvatske! Mogu zamisliti kako bi onda prošao Franjo Tuđman da su ti inženjeri hrvatskih duša znali tada da je on partizan, član KPJ i general jugosrbočetničke JNA koja je izvršila agresiju na Hrvatsku! Jugoslavija se svela na termin - "bivša država" - koja je samim time suspektna.

Tako je Hrvatska 8. listopada 1991., kako stoji na spomen-ploči, "prekinula državno-pravne veze s bivšom državom" ili, kako stoji u Ciboninoj dvorani, da je bila "prvak bivše države". Možda će jednog dana i druga pjesma Bijelog dugmeta, "Blues za moju bivšu dragu", biti proskribirana jer će "domoljubni moralisti" prokljuviti o kakvoj se to "bivšoj" radi! Dakle, ide se u teatar apsurda. Teza zbog čega je Jugoslavija zabranjena tema, koja se želi nametnuti kroz obrazovni i kulturni sadržaj, jest da je - Jugoslavija negacija hrvatstva.

Je li baš tako? Stvari su svakako dublje. Ukratko, treba dokazati da je za Hrvate Jugoslavija bila gora od NDH, odnosno od najsramotnijeg razdoblja hrvatske povijesti. Premijer Andrej Plenković, recimo, na to zabija glavu u pijesak, to mu je "netema". Ako je Jugoslavija najgora, onda ustaška tvorevina to više nije.

Tako su ti "zaštitnici" smislili sintagmu da ne postoje hrvatski partizani, nego samo jugoslavenski. No to je isto kao da kažemo da su svi oni koji su rođeni u Jugoslaviji Jugoslaveni, pa samim time i predvodnici te teze, koji su se rodili, školovali u Jugoslaviji, a nisu bili ni u ilegali ni po zatvorima. No smisao toga je i u povijesnom i nacionalnom i etičkom smislu prijeporan i zdvojan - on je smišljen namjerno iz jednog cilja - kako bi se opravdale ustaše i marionetska okupatorska tvorevina NDH, koje se naziva "hrvatskom državom" i "hrvatskom vojskom" i borcima za "hrvatsku stvar". To je ono što zabrinjava. Naime, ako je Jugoslavija nešto najantihrvatskije što postoji, a partizani su proglašeni mrskim Jugoslavenima, osporavajući im hrvatstvo, onda time "ustaše" postaju jedini "čuvari hrvatstva", odnosno poželjna najhrvatskija opcija.

Najgore u svemu jest da dobar dio intelektualne i obrazovne, a da ne govorimo HDZ-ovske političke elite na to ne reagira i prešutno pristaje. Jugoslaviju žele izbrisati, premda je ona bila samo faza u "tisućgodišnjem postojanju Hrvata", pa se time odričemo zapravo sami sebe. I to oni koji sebe promoviraju u najljuće zaštitnike hrvatstva. No, istaknimo - Jugoslavija je hrvatski grijeh! No kada se ona stvarala, od ideje do realizacije, nismo mogli znati u što će se pretvoriti i u kojem će se smjeru razvijati te se ne može o njoj rasuđivati od njezina turobnog i zlokobnog kraja i na tome graditi cijela priča koja je trajala stotinjak godina - od ideje preko realizacije do sramnog kraha.

Naime, taj dio hrvatskog političkog tijela, po istoj špranci onih koji je sada potpuno odbacuju, želi da "vrijeme i svijet počinje od njih", da imaju svoje "termidore, brumaire i germinale", svoje patnje, žrtve i mučeništva te su sebi dodijelili ulogu "zaštitnika hrvatstva" onako kako ga oni vide i doživljavaju i strašno se ljute na one koji mogu izreći riječ "Jugoslavija", a da pritom ne budu ništa manji Hrvati, ni domoljubi, čak i veći od njih.

Jer, recimo, ne pada im na pamet, baš iz domoljubnih i moralnih razloga, krasti sredstva namijenjena pronalasku ostataka pogubljenih i nestalih Hrvata iz Domovinskog rata, kako smo nedavno čuli za jednog dužnosnika upravo iz stranke koja se zgrozila nad pjesmom Bijelog dugmeta.

Problem je što se u medijskom, političkom i obrazovnom "mainstreamu" želi nametnuti hrvatstvo koje je jednoznačno, koje ti zaštitnici "poimaju prema sebi", što ponekad uopće nema veze s domoljubljem, nego s korporativnim i drugim interesom, kaže nam Đurašković.

No tim "čuvarima hrvatskog identiteta" ne smeta što slušaju srpske narodnjake i obožavaju Cecu, Acu Lukasa ili Aleksandru Prijović, kao ni pjesma Lepe Brene "Jugoslovenka", čije će koncerte posjećivati u većem broju nego Thompsonove, a da apsurd bude veći, Thompsona slušaju upravo oni isti koji obožavaju Cecu i Seku Aleksić. Đurašković nam na to kaže da to nije ništa neobično. Naime, smatra da, prema njihovu mišljenju, srpski nacionalizam ne ugrožava hrvatski identitet, kako ga oni "formuliraju", ali "jugoslavenstvo" je opasno, premda ga više nema.

- Na ‘srpski nacionalizam‘ Hrvati se neće zalijepiti, bez obzira na to što vole cajke, ali na jugoslavenstvo, na način kako ga oni iščitavaju - hoće - ističe Đurašković. Sa srpskim nacionalizmom naći će čak i "zajednički jezik", recimo baš u tom negiranju i poricanju Jugoslavije i njezina režima, u sličnom pristupu reviziji povijesti, a Jugoslavija je nešto što ugrožava, prema njihovu mišljenju, same temelje "nacionalno svjesnog hrvatstva".

- Reakcije radikalne političke desnice u Hrvatskoj na koncert Bijelog dugmeta u Splitu zbog navodnog promoviranja jugoslavenske države i komunističke simbolike u golemoj su opreci s mlakim odjecima zadržavanja i ispitivanja jedne hrvatske državljanke na granici susjedne zemlje zbog njezinih javno izrečenih stavova kritičnih prema rudarskim politikama režima Aleksandra Vučića.

Nerazmjerni odgovor ‘suverenista‘ na ta dva događaja pokazuje koliko je hrvatska desnica ispražnjena od stvarnog političkog sadržaja i usmjerena na refleksno reagiranje na simbole - bilo one koji su joj neprihvatljivi, kao jugoslavenska zastava i crvena petokraka, ili one koje na silu pokušava ugurati u nacionalni imaginarij, poput ustaških ili onih koji su bili inspirirani ustaštvom - kaže nam povjesničar Goran Hutinec. No u tom strahu od utjecaja davno upokojene države zaboravlja se nekoliko važnih stvari.

Ukratko, pogledajmo hladno-sebično-racionalno - bez Udbe, Golog otoka, besplatnih stanova ili samoupravljanja. Ideja jugoslavenstva, odnosno ujedinjenje južnoslavenskih naroda, nastala je u krilu hrvatske inteligencije 19. stoljeća, upravo zbog egoističnog razloga i razumljivog straha za vlastiti nacionalni opstanak i egzistenciju, koja je tada bila ugrožena od germanizacije, mađarizacije i talijanizacije. Hrvati su tada bili još ne do kraja formirana nacija, bez pojma o teritorijalnim dosezima, uz stalna posezanja drugih i na ona područja koja su bila neupitna.

Naprosto ideja je nastala u svijesti da će u "zajednici" sa sličnim narodima (jezik, podrijetlo, povijesna sudbina malog i podređenog naroda) spasiti svoj identitet i profitirati da ih veći i moćniji susjedi ne progutaju i apsorbiraju. Dakle, ideja Jugoslavije je tada bila ideja spasa upravo za razvoj hrvatstva.

Drugo, tijekom Prvog svjetskog rata na hrvatskoj političkoj pozornici nije postojala ni jedna relevantna snaga koja se zalagala za neovisnu hrvatsku državu, nego samo oni koji su bili ili za južnoslavensko ujedinjenje, u kojem su, da usputno kažemo, prednjačili tadašnji "pravaši", ili za ostanak u preuređenoj, federaliziranoj Austro-Ugarskoj Monarhiji, što se nije spletom tadašnjih političkih okolnosti ostvarilo. A s obzirom na Londonski sporazum, koji je Italiji tada "garantirao!" cijelu hrvatsku jadransku obalu, a i Srbija kao saveznica zemalja pobjednica imala je aspiraciju na područja propale Austrije, Hrvatska je teritorijalno opstala samo zahvaljujući osnivanju Jugoslavije, inače bi bila rascjepkana.

Ne ulazimo u krajnje sumnjivi karakter i režim te države, ali iz sebičnih nacionalnih interesa ona je održala hrvatski narod i teritorij na okupu, a osim toga, Hrvati, prvi put u modernoj povijesti, postali su politički čimbenik i formirali se kao politički narod. I još jedna zabavna mala digresija, Jugoslaviju su osnovali građanski, desni političari, prvenstveno pravaši, a ljevica, prije svega komunisti, doduše pod utjecajem Kominterne, bila je žestoki protivnik Jugoslavije, zalažući se za njezin raspad. No, to je samo mali povijesni ficlek. Što se tiče tzv. druge Jugoslavije, Hrvatska je dobila svoj teritorij, proširila ga te potvrdila svoju državnost u sklopu Jugoslavije te je postala još važniji političko-ekonomski čimbenik.

O samoj državi, njezinu funkcioniranju i sličnim stvarima itekako se može raspravljati i diskutirati, ali je nepobitna činjenica da je Hrvatska, kao i drugi narodi koju su je tvorili, imala velike benefite (privredni rast u 60-ima je bio takav da ga Hrvatska nije dosegla u svih dosadašnjih 33 godina neovisnosti) te se održala kao entitet i kulturološka zajednica, zahvaljujući Jugoslaviji koja ju je sačuvala, zbrinula i omogućila da danas imamo neovisnu državu.

Dodajmo da niti jedna ta prijekorna Hrvatina nije s prijezirom vratila diplomu, doktorat, plaketu, nagradu ili stan koji je dobila od bivše države. Čega se zapravo oni boje, ako smo utvrdili da se Frankensteinovo čudovište ne može obnoviti, niti itko ima ikakvu želju da to pokuša? Jedna od stvari je "usporedba". Njima smeta usporedba sadašnje i bivše države, jer je usporedba vražja stvar. Zamislite da se pokaže da je u nekim stvarima ova prezrena bila uspješnija od današnje!? I statistika je vražja stvar. Svašta se iz toga može izroditi. Ali čak ni to ne može "obnoviti Jugoslaviju", ne može ju vratiti. No, kod starijih ljudi može izazvati nostalgiju za mladošću, poput onoga vica kada postariji Zagorec, nakon što je bio kilav sa ženom u krevetu, kaže:

"Prije je bilo bolše. Ovo mi se pri Titiju nigdar ni događalo!" Nadalje, podsjetimo da današnja Hrvatska ima istu onu zastavu, šahovnicu, himnu i granice koje je imala u Jugoslaviji, kao i da ima sve one velikane, od političara, književnika, znanstvenika do sportaša i pjevača, kojima se i danas ponosimo. Jugoslavija je nešto što je bilo i prošlo, prohujalo s vihorom i neće se vratiti, bez obzira na pjesmuljak Bijelog dugmeta ili slavljenu titulu iz 1982. godine ili činjenicu da su Hrvati bili najbrojniji u partizanskom pokretu. Hrvati su u Jugoslaviji, pogotovo "drugoj", značajno participirali sve to vrijeme.

Bili su njezini nositelji te ostvarili u njoj i neke značajne nacionalne dosege u onim zadanim okvirima te društveno-političkom kontekstu. No kako to kod nas biva u posljednje vrijeme, odabere se jedan kraći odsječak povijesnog vremena, zanemare se njegovi razlozi i kontekst te se iz toga nameće iščitavanje cijelog povijesnog života, konstruira politička i etnička prošlost.

Tako se i sada na Jugoslaviju gleda samo iz perspektive Miloševićeve velikosrpske agresije, odnosno sve se sagledava iz njezina kraha i raspada. No to je, koliko god bilo povijesno važno i bolno, samo dio ukupnog jugoslavenskog rezimea te jasan dokaz da je ta ideja i država pojela samu sebe, kao i mnoge druge državne tvorevine u svjetskoj i našoj povijesti. No cijelo tumačenje naše novije povijesti svodi se na grižnju savjesti, na nabacivanje krivnje i debelu naknadnu pamet. Jugoslavija je inače bila dovoljno kontroverzna država, koja je i nestala jer se iscrpila, potrošila, jer nije nikad do kraja riješila nacionalno pitanje (za sve, a ne samo za Hrvate, pogledajte što u Srbiji govore o tome da je Jugoslavija bila stvorena po hrvatsko-slovenskoj mjeri.

Poslušajte njihove "argumente"), ušla je u krizu zbog zataškavanja, nemogućnosti rješavanja ekonomskih problema, premda je Jugoslavija, recimo, bila zadužena stotinu puta manje nego što je to danas svaka od njezinih država sljednica. Jugoslavija je imala svoje nedostatke, da se ne moraju izmišljati neodržive teze o tome da nisi smio reći da si Hrvat, da nije bilo jogurta ili da su kruh kupovali samo partijski kadrovi. Jugoslavija je bila i ostat će tek dio naše povijesti, a jedna pjesma ili skrivanje njezina imena neće promijeniti Hrvatsku, niti umanjiti nečije hrvatstvo, a ako da, onda se zbilja trebamo zapitati jesmo li uspjeli biti bolji od "bivše".