Glavni lik naše današnje priče je Dinko Šakić, ustaški oficir, ratni zločinac i zapovjednik sabirnih logora Jasenovac i Stara Gradiška.

Po zanimanju je bio trgovac tekstilom. Kada mu je bilo dvije godine obitelj se seli u Bosanski brod. Osnovnu školu pohađa u Bosanskom Brodu, a srednju u Slavonskom Brodu. Iz srednje je škole isključen 1934. zbog širenja ustaške propagande. Zakonski kao maloljetnik nije mogao biti osuđen, ali je pripremljena optužnica prema kojoj je, nakon što napuni 18 godina, trebao biti osuđen.

Kako bi izbjegao kaznu bježi u Berlin. Godine 1941. pristupa novoutemljenoj ustaškoj jedinici u Beču. Oženio se Nadom Luburić, polusestrom ustaškog pukovnika Vjekoslava Luburića, voditelja UNS-ova III. ureda kojemu je nadležnost bila organizacija logora, uprava i njihovo osiguranje. Zahvaljujući rodbinskim vezama s Luburićem započeo je brz uspon po ustaškoj hijerarijskoj ljestvici. U zimu 1942. dobrovoljno je stupio u jedinice Ustaške odbrane, te da je s vremenom unaprijeđen u čin satnika. Do 1942. godine bio je pobočnik zapovjednika logora u Staroj Gradiški, a od 1942. do 1944. godine je zapovjednik konc- logora Jasenovac.

Poslije Drugog svjetskog rata sa ženom bježi u Argentinu i otvara tvornicu tekstila.

U Argentini postaje vatreni peronist, i kada je Peron smijenjen s vlasti 1956. odlazi u Španjolsku, gdje je bio najbliži suradnik Vjekoslava Luburića. Tri godine kasnije vraća se u Argentinu i s obitelji nastanjuje u San Justu.

Godine 1974. bio je jedan od vođa Hrvatskog narodnog otpora.

Prilikom posjeta predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana hrvatskim iseljenicima u Argentini (1995.) novinarka Aleksa Crnjaković napravila je razgovor sa Dinkom Šakićem. On se tada prvi puta javno pohvalio svojim djelima izjavivši kako bi sve to, ako treba, uradio opet. Istom prilikom susreo se i s Tuđmanom, s kojim se zadržao u razgovoru gotovo 45 minuta, uz zajedničku fotografiju.

Godine 1998. izručen iz Argentine u Hrvatsku. Suđeno mu je za zločine u logoru Jasenovac. Osuđen je na kaznu od 20 godina koju je počeo služiti u zatvoru u Lepoglavi. Godine 2001. počinje pisati memoare pod naslovom "S Poglavnikom u Alpama 1946."

Istražiteljima centra Simon Wiesenthal tri godine kasnije (1998.) zapeo je za oko Šakićev interview argentinskom Kanalu 13 u kojem su ga novinari na prijevaru navukli na temu Jasenovca.

Nedugo potom Šakića je argentinska policija lišila slobode.

Redovnim letom njemačke Lufthanse Šakić je iz Buenos Airesa u pratnji Interpola doputovao u Frankfurt. Potom je prebačen u Zagreb i smješten u zagrebačkom zatvoru Remetinec.

Pravomoćnom presudom osuđen je na maksimalnu zatvorsku kaznu od 20 godina zbog ratnog zločina nad civilnim stanovništvom.

Proglašen je krivim zbog kršenja međunarodnih pravila ratovanja, između ostalog, zbog naređivanja smaknuća, mučenja i nehumanog postupanja prema civilima (prisilni rad, izgladnivanje zatvorenika, skupno kažnjavanje). Tereti ga se da je u ljeto 1944. osobno ubio skupinu od 20 zatvorenika te za smaknuće još četiri zatvorenika. Kaznu je započeo služiti u najvećem hrvatskom zatvoru Lepoglavi. Prema svjedočenjima preživjelih zatočenika konc-logora Jasenovac te osobnom priznanju na suđenju (Zagreb, 1999.), osobno je ubio zatočenika Mila Boškovića (22. rujna 1944.).

Umro je 20. jula 2008. godine, 10 godina prije isteka kazne.

(SB)