Piše: Mario PUŠIĆ / Jutarnji list

Vatikan nije priznao bit Međugorja - ukazanja - jer nema dokaza da se ona doista događaju, ali jest "plodove" navodne nadnaravnosti i Međugorja kao mjesta duhovnosti i molitve. Ukazanja su na neki način sadržana u formulaciji "nihil obstat", odnosno "ništa ne priječi"; vjernici nisu dužni vjerovati u njih u Međugorju, ali se sada i službeno dopušta "javno štovanje" međugorske Gospe.

Dikasterij za nauk vjere notom "Kraljica mira - o duhovnom iskustvu vezanom za Međugorje", koju je odobrio sam papa Franjo, Međugorje, dakle, nije proglasio svetištem niti se dogodila neka promjena statusa u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, ali se može reći da je službeni Vatikan na neki način dao "zeleno svjetlo" Međugorskom fenomenu. Osim ovoga fenomena koji je nakon više od četiri desetljeća sada stavljen ad acta, još je dugotrajniji jedan tamošnji problem - Hercegovački slučaj.

Radi se o unutarcrkvenom sukobu oko podjela župa između franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije i biskupijskog svećenstva Mostarsko-duvanjske biskupije zbog kojega je 28 fratara bilo otpušteno iz Reda manje braće, oduzeto im je pravo pripadanja kako redovničkoj zajednici tako i bilo kojoj biskupiji u Katoličkoj crkvi, ali i svećeničke ovlasti, kao što su držanje misa, ispovijed, podjela sakramenata. No oni se nisu pokorili, a petorica još uvijek, i 25 godina od "izbacivanja", rade sve ono što je im kanonskim pravom zabranjeno, u Čapljini, Grudama, Mostaru i Ploče-Tepčićima.

Biskupi ne vjeruju u ukazanja

Hercegovački slučaj i Međugorski fenomen usko se prožimlju i gotovo ih je nemoguće odvojiti. Dotakao ga se i mostarski biskup Petar Palić komentirajući odluku "nihil obstat" te rekavši kako je "problem podjele župa u Hercegovini stariji od međugorskog fenomena".

"Koliko je bilo onih neposlušnih koji su na jedan drugi način bili uključeni negdje oko Međugorja odnosno oko tamošnjeg pastoralnog djelovanja, teško je za reći. Samo ću citirati kardinala Fernandeza koji je upotrijebio dvije riječi za ovu našu situaciju: "mračna i tužna". To je nažalost naša stvarnost i stvarnost župnih zajednica koje ne žive u punom zajedništvu s Katoličkom crkvom. Hoće li i na koji način ova nota imati implikacije na Hercegovački slučaj, teško je za reći. Ja bih žarko želio da Marija koju zazivamo kao Kraljicu Mira unese mir u sve naše obitelji i u te župe", zaključio je biskup Palić.

Je li Nota o Međugorju korak bliže rješavanju Hercegovačkog slučaja? I da i ne.

Evo zašto da! Župom u Međugorju upravljaju braća iz Hercegovačke franjevačke provincije uznesenja Blažene djevice Marije. Iako zbog burne prošlosti postoji svojevrsni zid naspram dijecezanskoga reda koji predstavlja Mostarska biskupija, oni su se njoj makar formalno podredili. Znakovito je bilo obraćanje tadašnjeg provincijala Hercegovačke franjevačke provincije dr. fra Miljenka Šteke biskupu Ratku Periću prilikom njegova umirovljenja nakon 27-godišnje službe u biskupiji i ustoličenju novog mostarskog biskupa Petra Palića.

"Iako nismo, treba biti pošten i reći, uvijek išli ukorak, pa onda nismo ni mogli uvijek tu povijest pisati jednoglasno, ipak držim da danas možemo posvjedočiti da danas nismo izišli izvan okvira čuvene izreke čiji je autor, iako se pripisuje raznima, zapravo nepoznat: 'U nužnim stvarima jedinstvo, u dvojbenim sloboda, a u svima ljubav.' Dragi biskupe Ratko, hvala vam za svaki vaš doprinos i poticaj u tome. Ali i oprostite za svaki trenutak kad su poticaj i doprinos bratske ljubavi izostali od nas. Neka vas Gospodin i u vašim poznim danim održi što aktivnijim sudionikom u svojim planovima", tada je rekao provincijal Šteko, što je protumačeno i kao isprika fratara za sve prijepore posljednjih desetljeća. Od toga su prošle četiri godine, a biskup Perić bio je poznat kao veliki protivnik međugorskog fenomena, navodnih vidioca te fra Joze Zovka, međugorskog župnika u to vrijeme, koji je bio i duhovni pastir vidiocima.

Referendumom do župnika

Evo zašto ne! Hercegovački slučaj ima temelje u prijeporu na relaciji Provincija-Biskupija, ali u stvarnosti je sveden na "neposlušne franjevce", koji jednako ne priznaju ni redovničku ni dijecezansku hijerarhiju. Štoviše, službe su ih upravo razvlastila njihova redovnička braća. Preostala su samo petorica koja aktivno vode hercegovačke župe. Mi smo razgovarali s dvojicom nepriznatih čapljinskih fratara, fra Milom Vlašićem i fra Božom Radošem, te se iz njihovih stavova jasno da razaznati da se Hercegovački slučaj sigurno neće riješiti vatikanskom notom, pa čak ni "otopliti", jer se zapravo sveo na šačicu tvrdoglavih ili, ovisno o kutu gledanja, principijelnih fratara.

Kako će se riješiti ovo pitanje koje odavno nije goruće za hercegovački kler, moglo bi se ilustrirati razrješenjem situacije u župi Presvetog srca Isusovog u širokobriješkoj župi Crnač. Ondje je od 1998. godine službovao fra Leonard Hrkać, također jedan od fratara disidenata od 2001. godine, kada ga je Generalna uprava Reda male braće otpustila iz reda. Papinski dekret podjela župa ondje se nakon 120 godina implementirao na miran način. Župljani su se, naime, nakon njegove smrti obratili biskupu Petru Paliću i širokobriješkom župniku fra Stipi Bišku tražeći svećenika. Čini se da su obojica tada zapuhala na hladno jer preci ljudi koji su im se obratili 1968. godine nisu htjeli prihvatiti dijecezanskog svećenika, pa su, ni manje ni više, održali referendum s pitanjem: "Slažete li se da župa Presvetog Srca Isusova Crnač po nalogu biskupa Petra Palića i na osnovi ranije donesenih dekreta regulira svoje stanje po svim kanonskim pravima, imenovanjem dijecezanskog svećenika za župnika?" Izjasnilo se 297 birača od 540 upisanih, a "da" je zaokružilo 95 posto.

Točno tri tjedna kasnije je župa Crnač dobila svojeg prvog dijecezanskog svećenika, don Antu Jukića, tada 28-godišnjaka, koji je prije toga bio - tajnik biskupa Petra Palića. Mediji skloni Crkvi ovo su prizvali kao rješenje Hercegovačkog slučaja, a ako je to obrazac, onda će taj problem riješiti vrijeme - smrću "neposlušnih" fratara župljani će birati žele li franjevačkog ili dijecezanskog župnika, a ako izbor i padne na franjevačkog, on će nužno biti iz provincije, odnosno iz reda "poslušnih" franjevaca.

Od šest župa prepustili jednu

"Odmetnuti" fratri ne bi mogli nesmetano djelovati desetljećima da iza sebe narod nemaju stoljećima jer su toliko zajedno jedni drugima bili utjeha u godinama bijede, siromaštva, ratova i nemira, kojih na hercegovačkom kršu nije bilo malo. Ulazak dijecezanskog klera su i fratri i njihovi župljani tumačili kao kidanje tih veza, pa je njihov otpor bio zajednički. Odnos franjevaca i dijecezanskog klera uređen je Decizijom Svete Stolice, odnosno pape Lava XIII. iz 1899. prema prijedlogu franjevaca i biskupa franjevca fra Paškala Buconjića. Njime je bilo propisano da se hercegovačke župe dijele pola-pola. To je značilo da bi se fratri trebali povući iz pola svojih župa, predati imovinu župa i svoje župljane u ruke "petrovaca", odnosno dijecezanskih svećenika. No njih tada nije bilo i primopredaja nije zaživjela. Stoga je 1923. godine odlučeno da župama franjevci upravljaju do daljnjega, odnosno "do drukčije odluke Svete Stolice". To se dogodilo 1968. godine, kada iz biskupije koju tada vodi biskup Petar Čule stiže naredba da se petrovcima prepusti šest župa: Blagaj-Buna, Čapljina, Grgljevići, Jablanica, Nevesinje i Ploče-Tepčići. Predana je samo župa Grgljevići, župnici ostalih su se oglušili.

Uslijedile su godine pregovora i uvjeravanja sve do 1975. godine, kada je izdan "Dekret Svete Stolice o podjeli župa". Franjevci su taj dekret, međutim, javno i kolektivno odbacili na razini provincije. U tom trenutku oni su kontrolirali 80 posto župa u biskupiji. Godinu kasnije smijenjena je uprava provincije te je upravljanje preuzeo general reda (takva svojevrsna kriza trajala je sve do 2001. godine, kada je obnovljen rad Uprave Provincije).

Prva točka u prvom pismu novog generala franjevačkoj braći bila je uspostava posluha i suradnje s biskupom u Hercegovini. Župe Blagaj-Buna, Jablanica i Nevesinje su franjevci mirno predali tek 1999. godine. Devedesete godine su bile prilično napete u odnosu sada već zaraćenih strana. U nastojanju da onemoguće preuzimanje u srpnju 1996. godine, franjevci su zazidali ulazna vrata čapljinske župne crkve sv. Franje Asiškog. Ispred crkve su izmjenjivali naoružane straže. Od četiri fratra ondje je ostao samo fra Bonifacije Barbarić te su mu se ubrzo pridružili fra Radoš i fra Vlašić iz Tomislavgrada. Njih trojica i danas upravljaju župom, a fra Bonifacije, iako 88-godišnjak, i dalje na propovijedima govori o zavjeri mostarskih biskupa s Udbom i KGB-om protiv njih. Između biskupa Čule i aktualnog Palića izmijenila su se dvojica, Pavao Žanić i Ratko Perić, no ne i njihov odnos prema Hercegovačkom slučaju. U mandatu biskupa Žanića dogodio se i Međugorski fenomen, koji je situaciju samo dodatno zategnuo.

Vrhunac krize zbio se 2. travnja 1995., kada je pred mostarsku katedralu stiglo 1200 pristaša franjevaca koji su fizički napali i oteli mostarskog biskupa Perića

Papa založio svoj autoritet

Istoga dana kada je biskup Žanić preuzeo službu ordinarija, 14. rujna 1980., obavljeni su posveta mostarske katedrale te utemeljenje katedralne župe, što je praćeno glasnim prosvjedima franjevačkih pristaša s povicima: "Ne želimo katedralu i nove župe!" Na sjednici kojom je 1981. godine u papinskoj palači u Rimu predsjedao papa Ivan Pavao II. je zaključeno da će se u potpunosti provesti Dekret te da je, rekao je Papa, u ovom slučaju "založen autoritet Svete Stolice, pa i samog Pape". Biskup Žanić provodi odluke te osniva četiri nove župe. Prate ga neredi, čak i prijetnje da će u zrak biti dignuta mostarska katedrala.

Kao da nije imao dovoljno problema s fratrima, biskupu 24. lipnja 1981. godine stiže vijest iz Međugorja, župe kojom također upravljaju franjevci - šestero tinejdžera je prijavilo da im se ukazala Gospa. Prvi susret s tamošnjim fratrima i vidiocima je održan 21. srpnja. U svojoj izjavi je nakon toga rekao da " nije potrebno donositi ubrzane sudove i zaključke", što je ponovio još jednom, a onda se odlučio na "djelotvornu šutnju". O fenomenu je dvaput razgovarao s Papom, on mu je "preporučio da bude vrlo oprezan u vezi s događanjima, osobama i svime što se tiče slučaja u ispitivanju", te nakon toga biskup počinje izražavati sve veću sumnju u vjerodostojnost navodnih ukazanja. U siječnju 1982. godine biskup Žanić je osnovao dijecezansku komisiju za ispitivanje "vidioca", koja je bila djelatna do ožujka 1984. godine, a tri godine kasnije je osnovana nova. Njihove zaključke je Biskupska konferencija Jugoslavije objavila tek 1991. godine: "Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama." Godinu kasnije Mostarsku biskupiju preuzima biskup Ratko Perić.

"Imajući u vidu sve što je ovaj Biskupski ordinarijat do sada istraživao i proučavao, uključujući poruku prvih sedam dana navodnih ukazanja, može se mirno ustvrditi: Gospa se u Međugorju nije ukazala! To je istina koje se držimo i vjerujemo Isusovoj riječi da će nas 'istina osloboditi'", njegov je stav oko Međugorskih ukazanja. U svojoj knjizi "Biskup Žanić o Međugorju - Istinom po neistinama" on piše da je njegov prethodnik "osobno razgovarao s ‘vidiocima‘, primao ih na Ordinarijatu i javno branio međugorske franjevce pred komunističkom poplavom potvore i laži". Ali kada mu je tijekom vremena postalo očito da djecom manipuliraju neki neukrotivi međugorski "karizmatici", da je "međugorski fenomen" zapravo u necrkvenoj službi "hercegovačkoga slučaja", nije se više pokazivao otvorenim, nego se postupno i odlučno zauzeo da dokaže međugorske manipulacije i nevjerodostojnost".

Bio je oštar i u Hercegovačkom slučaju, tražeći od fratara da mu prepuste župe kojima su još do 1968. godine upravljali mimo volje Biskupije. Vrhunac krize zbio se 2. travnja 1995. godine, kada je pred mostarsku katedralu stiglo 1200 ljutitih pristaša franjevaca iz okolnih župa. Na čelu povorke nosili su veliko raspelo i hrvatske zastave. Njih 200 je provalilo u župnu crkvu te izbacilo biskupa i osoblje; tražili su da ljube križ. Koji sat kasnije došlo je i do fizičkog napada, rastrgali su biskupu mu svećeničke reverende i otkinuli biskupski križ, ugurali ga u vozilo i - oteli. Odvezen je u dom svetog Ante u Cimu, kojim su također upravljali "neposlušni" franjevci. Pred katedralu su vraćeni u večernjim satima.

Protjerani fra Zovko

S druge strane medalje biskupima Periću i Žaniću je karizmatični franjevac fra Jozo Zovko, doslovno protjeran na otok Badiju po odluci Svete Stolice iz 1990. godine, nakon 18 godina neposluha u Međugorju i Širokom Brijegu, kamo je bio premješten. Ovaj Crkvin progon nastavio se nakon progona komunističkih vlasti u čijoj se nemilosti našao iz istog razloga - nije htio zanijekati ukazanja. Odležao je godinu i pol u zatvoru.

U fra Jozi su nekako objedinjeni i Međugorski fenomen i Hercegovački slučaj. Naime, biskup mu je "zabranio obavljanje pastoralnih službi" zbog upletenosti u sukob franjevaca i biskupa oko podjele župa i povezivanja ukazanja Gospe u Međugorju, gdje je fra Jozo bio župnik. Do danas se nije vratio u Međugorje.

Karizmatični franjevac fra Jozo Zovko bio je protjeran iz Međugorja i Širokog Brijega na otok Badiju po odluci Svete Stolice iz 1990. godine. Nikad se nije vratio u Međugorje.

Neposlušni svećenici ne slušaju crkvene velikodostojnike, nego svoje srce i Gospoda. Ipak, kako crkva ne priznaje sakramente koje dijele, oni koji ih primaju budu u problemu. Oni koje vjenčaju smatraju se nevjenčanima, krizmanici nisu krizmani jer ih krizmati može samo biskup, koji u njihove župe ne dolazi. Nakon što je ustoličen biskup Palić, "neposlušni" župnik iz Gruda fra Stanko Pavlović, pomalo skriven iza Pastoralnog i ekonomskog vijeća župe, pozvao je biskupa do dođe na krizmu.

"Poštovani oče biskupe, župljani župe Grude neprestano se još od vašega imenovanja za mostarsko-duvanjskoga biskupa Svevišnjemu mole da baš Vi, kao naš novi pastir, nesretni "hercegovački slučaj" napokon sagledate u svjetlu ovdje navedenih postavki i duha Drugoga vatikanskog sabora, ne čekajući nasušni posadašnjujući iskorak nekog budućega Koncila, koji će, pretočen jednom u paragrafe sa životom usklađenijeg novog Zakonika kanonskoga prava, posve izvjesno omogućiti da se glas "Božjeg naroda" još snažnije čuje i uvažava u Crkvi!", napisali su između ostalog.

"S obzirom na Vaš status, a na temelju informacija bilo od nadležnih tijela Svete Stolice, bilo iz Biskupskog ordinarijata, Vi ste prema važećim odlukama vrhovnog poglavara Franjevačkog reda fra Giacoma Binija otpušteni iz Reda manje braće franjevaca, koje je potvrdila Sveta Stolica 23. lipnja 2001. godine. Zakonitim otpuštanjem iz redovničke ustanove prestali su Vaši redovnički zavjeti i sve obveze i prava nastala iz zavjetovanja. Nadam se da Vam je jasno što to za Vas znači", potpisao je biskup fratru, kojega je oslovio "velečasni gospodine", nudeći mu "inkardinaciju u Mostarsko-duvanjsku biskupiju sukladno pravnim odredbama Katoličke crkve, uz suglasnost Svete Stolice".

Kako izgleda život u jednoj "ilegalnoj" župi provjerili smo u Čapljini. Pa, kao u bilo kojoj drugoj. Crkva je na misama prepuna ljudi, fratri imaju pune ruke posla sa svakodnevnim svećeničkim obvezama, upravo se pripremaju za procesiju povodom blagdana zaštitnika sv. Franje Asiškog, koji se obilježava 4. studenog. Malo je zbunjujuće malo dalje. Tik do novoga mosta preko Neretve djeluje također župa svetoga Franje Asiškoga, ona "legalna", vodi je don Ilija Petković, a mise služi u Caritasovom domu Betanija. Vjernici idu i jednima i drugima, među njima nema neprijateljstva. Pitali smo fra Milu kako dijele zone prilikom blagoslova kuća jer nam se to učinilo kao mogući problem.

"Ne dijelimo. Ako se i dogodi da je on negdje bio prije nas, ljudi nam kažu 'svećenik je već bio', pa onda mi ne idemo, a vrijedi i obrnuti. Ovi fratri ne vole da ih se zove ilegalcima, neposlušnima, odbačenima, ispisanima i kako ih se već titulira.

Kako vi to mislite da mi nismo dio Katoličke crkve? Mi jesmo Katolička crkva, ja sam svećenik i to dovijeka, neovisno o nečijem raspoloženju, pa čak i da napustim službu, da se oženim, ja sam svećenik", čudi se fra Mile, na opasku da ih je crkva "odmakla" od sebe rekavši da su se "oni (biskupija op.a.) odmakli od njih".

Za Međugorje kaže da je lakmus-papir koji pokazuje da u Crkvi postoje različiti pristupi, te da Crkva nije jednoumlje.

"Mi smo navikli da nas se blati, ja u tom najviše uživam. Mene nitko nije ubacivao niti me itko može izbaciti iz Crkve, ljudi donose samostalne odluke i procijeniš gdje si potreban. Unutarnji je to poziv u kojemu sam ja osjetio da trebam biti ovdje, a mogao sam biti u Americi ili Engleskoj. I to je to", kaže fra Mile, koji je iz Amerike i došao. On ne misli, kaže, da je moliti "Oče naš" u Čapljini grijeh, a u Ljubuškom ne, jer je Bog na svakome mjestu.

"Mi trebamo biti gdje nas Bog šalje. Možda to nije po volji svakome, ali to je njihov problem. Ne činim ništa loše, nije grijeh što ovdje slavim Boga", dodaje.

Na pitanje je li vatikanska nota približavanje franjevcima kazao je da "oni veliki uvijek vode računa o sebi".

"Nastojali su ga staviti u neki prihvatljiv okvir. Međugorje živi svoj unutarnji duhovni život na svoj način otpočetka, osporavan ili prihvaćan, on ide dalje, ne obazire se Gospa što će reći netko", kaže potvrđujući da osobno ima pozitivan odnos prema duhovnom Međugorju, a vjeruje i u ukazanja. Odlazi tamo na intimnu molitvu svojoj Gospi, ima komunikaciju i s vidiocima, ali to nije nešto što je presudno za njegov stav.

Na pitanje što se treba dogoditi da se vrate pod okrilje Crkve kaže da ne vidi ništa sporno u onome što rade.

"Znali su doći iz tih krugova i reći, evo, hajde ti otiđi tamo negdje i sve će biti u redu. Ali ako ja ovdje ne valjam, kako ću valjati drugdje? Ako valjam, onda valjam i ovdje. Narod nije zaslužio takav odnos", kaže. Navodi i da je u kontaktu s braćom fratrima koliko je to moguće s obzirom na okolnosti, "svi su svjesni da ovo nije najbolje stanje, ali ne odlučujemo mi".

"Farizejski kvasci"

Fra Bože je prisutniji u medijskom prostoru, ima skoro 50.000 pratitelja na društvenim mrežama, a u svojim istupima ne štedi ni biskupa ni Papu, a još manje svećenike. Njegove objave njihovih imena i povezivanje s pedofilijom i ljubavničkim vezama izazvali su pravu sablazan. Crkvu kao instituciju vidi kao ogromnu političku organizaciju u kojoj se napreduje po vezama i lobiranjima. On se "odmetnuo" i pristupio fra Bonifaciju jer je biskup Perić od njega 1995. godine tražio da se "obrati svojim ranjenim svećeništvom i redovništvom svojoj Provincijskoj upravi i inzistira da srede svoje odnose s Apostolskom stolicom". Pokazuje nam taj dopis, ali i druge dokumente, u velikom registratoru koji je stavio pred nas.

"Ne sumnjam da je Vatikan ovom notom htio reći pozitivno o Međugorju, ali je očito da je sve dvosmisleno. Ovi iz Biskupije idu u negativno. Vatikanu je bitno da je njihov Talijan zasjeo u Međugorje i da ima kontrolu nad financijama. Njima je cilj da se čuje što oni kažu, što oni misle, toliko su sebeljubivi i tu nema poniznosti. Rekao je Isus - čuvajte se farizejskog kvasca, toga licemjerja. A oni su zakvasani farizejskim kvascem. Licemjerna je i izjava, zašto nisu rekli "gospe nema, a taj što sastavlja poruke dobro ih sastavlja"?", govori fra Bože.

On bi se pod okrilje Crkve vratio kada bi mu crkvene vlasti došle s poniznošću, a na opasku da će Hercegovački slučaj biti riješen nakon što umru "neposlušni" fratri kaže: "Neka umremo odmah danas ako je to Božja volja."