U Sarajevu je danas u 72. godini preminuo pjesnik Goran Simić.

Rođen je 20. oktobra 1952. u Bosni i Hercegovini. Njegova poezija i eseji su objavljivani u mnogim značajnijim časopisima u bivšoj Jugoslaviji, a i u inostranstvu. Autor je dvadesetak knjiga poezije, proze kao i dramskih tekstova za djecu. Knjige su mu prevedene na petnaestak jezika, a za svoj rad je više puta nagrađivan u BiH, Kanadi i Americi. Poezija mu je uvrštavana u više antologija BiH pjesništva kao i Antologije svjetske poezije.

U blizu 50 godina bavljenja književnošću bio je urednik nekoliko časopisa, osnivač „Bosanske Vile“, izdavač, osnivač knjižara, gost pisac na tri Univerziteta u Kanadi, gdje je nakon rata boravio petnaestak godina. 

Povodom vijesti o smrti ovog velikog bh. pisca, objavljujemo dijelove iz intervjua koji je Goran Simić dao za “Slobodnu Bosnu” 2012. godine.

Prije 16 godina došli ste u Kanadu sa porodicom i tamo počeli novi život, bez velike razlike u odnosu na većinu emigranata koji su u tu zemlju dolazili sa prostora bivše Jugoslavije. Tamo ste morali krenuti ispočetka, a sada ste, evo, postali “prvi autor sa drugog govornog i kulturnog prostora” koji je dobio nagradu Udruženja kanadskih pisaca za najbolju knjigu 2012. godine. Koliko je bilo teško preći taj put?

- Teška srca sam se te 1995. oprostio sa Sarajevom, i do danas nisam propustio nijednu godinu a da ne dođem makar da se još jednom oprostim. Otišao sam na dvomjesečnu turneju kroz Švajcarsku i Njemačku sa Pozorištem mladih sa mojim komadom Bajka o Sarajevu i, umjesto kroz tunel, nazad pod granate, odabrao sam Kanadsku ambasadu u Rimu. Zahvaljujući Susan Sontag Kanadski PEN me je “usvojio“ zajedno sa porodicom, tako da sam dramu završetka rata i Dejtona zamijenio ništa manjom dramom emigracije. Nije se radilo samo o drami u kojoj ću nošenje kanistera sa vodom zamijeniti nošenjem kutija u nekom magacinu, već o tome da se moj identitet sveo na onaj izbjeglički broj na ulaznoj vizi. Kad me je službenica u Ambasadi u Rimu na intervjuu pitala čime mislim da se bavim u novoj zemlji, rekao sam joj da mislim ostati pisac i da ću osnovati svoju izdavačku kuću, na što je ona nekako pokroviteljski primijetila da “snovi ponekad ostanu samo snovi“. Sad mi je žao što nisam sačuvao njenu adresu da joj pošaljem svoje knjige, ili makar knjige iz moje izdavačke kuće.

Mnogo ste pisali i govorili o vlastitim iskustvima emigrantskog života, ratu, nostalgiji… Borite li se još uvijek sa tom nostalgijom i napada li ona i dalje “samo subotom“, kao u Vašoj pjesmi “Emigrantska“?

- Uh, nostalgija je strašno skupa bolest od koje profitiraju najviše naše kafane u kojima se puštaju pjesme iz sedamdesetih, banke i avionske kompanije. Tu pjesmu sam posvetio skulptoru Saši Bukviću sa kojim sam dijelio godine u Torontu i čije prijateljstvo mi je pomoglo da nostalgiju “prepakujem“ u nešto kreativno. Negdje u vrijeme kada smo subotnje nostalgije dijelili popola (flaša viskija i gajba piva), osnovali smo multimedijalnu grupu “4.Unlimited“ (Saša Bukvić, Berge Arabian, Fraser Sutherland i ja) i uradili projekat baziran na poeziji, filmovima i fotografijama koje su se ticale različitih uglova posmatranja emigracije. Odjek publike je bio tako pozitivan da je na premijeri stotinjak ljudi ostalo ispred vrata. Dijelom iz nekog naboja toga projekta nastala je moja pjesnička knjiga Immigrant Blues koja je u Kanadi ostavila takav trag da ne postoji biblioteka u kojoj se neće naći barem jedan primjerak. Sašin filmski uradak sa odlivanjem maske postao je kultni, a on se preselio nazad u Sarajevo, Fraser Sutherland je objavio pjesničku knjigu Manual for Immigrants (“Priručnik za emigrante“) i sad je pisac u gostima u Kini, Berge Arabian je dobio posao i preselio se u Tursku. Ja sam se preselio na Floridu. Nevjerovatnim mi se čine ove individualne sudbine, kao da su naglasile našu emigraciju. Govorim o tome da su se sve te naše individualne nostalgije srele, pretopile i onda nastavile da žive samost alno. Svako je iz tog projekta izašao bolji i ostvareniji kao umjetnik.

Neizbježno je spomenuti ratne godine u Sarajevu i vrijeme kada je objavljena Vaša zbirka “Sarajevska tuga”, koju mnogi smatraju jednim od najboljih djela poezije nastalih tokom opsade. Vaš brat Novica bio je general Vojske Republike Srpske; drugi brat, Stole, bio je pripadnik Armije BiH… I Vi u svemu tome, u opkoljenom Sarajevu, pokušavate se spasiti od rata… Sve zajedno djeluje gotovo nadrealno, filmski?

- U martu sam išao na sahranu mome bratu Novici i vratio sam se u takvom stanju da sam dvije sedmice ležao pod gripom. Novica je ostao moja patnja i kad se sjetim kako smo odrastali, uopšte ne mislim da je dobro odabrao svoju vojnu profesiju. Rekao bih da je prije on trebao biti pisac nego ja. On je napamet znao Jesenjina, Bodlera, Crnjanskog, on mi je kao školarac, četiri godine stariji od mene, čitao knjige kad sam tek upoznavao svijet literature. Nemojte mi dirati Novicu, možda najčasnijeg vojnika u cijelom nečasnom bosanskom ratu.

Kad sam bio u Banjaluci na komemoraciji, Milorad Dodik je došao da mi stisne ruku i izjavi saučešće, a ja sam u tom trenu pomislio koliko je samo moj brat javno prezirao uopšte političare i politiku, zajedno sa tim Predsjednikom. U sedam dana mi je toliko ljudi raznih nacija prišlo da mi kažu poneki detalj u kojem im je Novica pomogao da spasu živote djece ili familije. Dok sam se u Sarajevu borio da preživim te četiri jebene godine opsade, svega sam se naslušao o svome bratu, ničega lijepog. Kad je završen rat, ništa ružno o njemu nisam čuo, ni sa jedne strane, a on je bez straha svakih par sedmica dolazio u Sarajevo. On je odabrao vojsku i vojska je odabrala njega i tu se nekako završava priča. Naravno, ja kao nepopravljivi bosanski unitarista volio bih da je odabrao moje političke poglede. A drugi brat Stole u Armiju BiH otišao je kao dobrovoljac iako je živio sa samo jednim bubregom i njegova zona je bila Blekin potok - tu gdje nam je nekada bila porodična kuća, koja je granatama izrešetana i sa jedne i sa druge strane.

Ta porodična kuća koje više nema, kao što u Sarajevu više nema porodice Simić (osim na groblju Sveti Marko), njemu je značila onoliko koliko mu je značila i njegova čuvena kolekcija ploča Rolling Stonesa. Desilo se da ga je snajper prostrijelio iznad srca i da je jedva preživio. A to se desilo 1992. kada nam je i majka Ruža umrla od tuge. Čim su ga malo skrpili u bolnici Koševo, neki bosanski patriota se nakačio da ga odmah vrati u rovove, tako da je pobjegao od haračlija u uniformama i par godina nakon toga umro u Istočnom Sarajevu. Sada, kada dođem u Sarajevo, više cvijeća kupim za groblja nego za prijatelje...

(M. Radević)