Piše: Pavle Pavlović

Ulazio sam u ogromni prostor zagrebačke Arene uzdrhtalo, uzbuđeno, napeto, kao da idem na prvi ljubavni sastanak. Pitajući se kako ćemo se sresti, hoćemo li se prepoznati, da li će biti ono ništa se niste promjenili. Za njih troje mi je lako, stalno su na ekranu, a kako će me oni vidjeti? Da li će biti u stilu njihovog vječnog hita kako je dobro vidjeti te opet i spustiti ruku na tvoje ramena za ona dobra, dobra stara vremena.

I čekaju me njih troje na prvom susretu nakon, gotovo, 35 godina. Idem prema njima, noge mi klecaju i mislim napokon se sastajemo kada si oni zauvijek rastaju od publike, velikih koncerata. Skužili su napokon da su nakupili dovoljno godina da kažu svemu je kraj.

Hej, Pavle naš.Nismo se vidjeli cijelu vječnost. Evo nas, napokon, zajedno kao nekada kada si nas pratio i pisao o nama najbolje reportaže, cvrkuće Sanja Doležal dok mi se baca oko vrata. Idu poljubci, dugi, dugi zagrljaj. Potom zagrljaji i muški stisak ruke sa vječnim Marinkom Kolnagom i na kraju kao poslastica veseli pozdrav sa najvećom radilicom i prvim rock gitaristom Zagreba, Hrvatske i Novih fosila, uvijek nasmijanim, Vladimirom Kočišem Zecom.

Eto, dragi naši, svemu dođe kraj. Nakon dugih 55 godina u kojima sam doživjeli i tugu i radost i najbolje spoznali šta je život, slava i propast, Novi fosili idu u zasluženu mirovinu. Zato smo odlučili da na ovom posljednjem velikom koncertu damo sve od sebe, makar završili u bolnici.

Duet Sanje Doležal i Vladimira Kočiša Zeca / Foto: Filip Bušić

Srećom, nije bilo tako, ali je vulkan emocija, pjesme, horskog pjevanja eruptirao u mamutskom prostoru najpoznatije koncertne dvorane Lijepe naše. Oko 13.000 posjetilaca satima je ovacijama pratilo glasove Sanje, Marinka i Zeca.

Dok su pjesme što su budile uspomene na sve prohujale godine tekle kao u čarobnom nizu mene su nosila sjećanja.

 Odnijela su me u davna vremena našeg intenzivnog druženja. Sjećam se prvog ozbiljnijeg radnog susreta ispred nekada popularnog zagrebačkog restorana “Hungaria”. Ranih osamdesetih stigli mi na spoj Slobodan Momčilović Moka i, tada se činilo pravi klínac Rajko Dujmić. Pitao sam se da nije Moka poveo sina dok mi se ne uključiše lampice - pa to je onaj mali što je bravurozno na klavijaturama pokazivao o kakvom se talentu radi.

- E sad ćeš ti , truli novinaru, vidjeti kako se pije - šalio se Moka, isturajući Rajka kao maliganskog protivnika.

Paprena mađarska jela tražila su litre vina i litre mineralne da se ugasi vatra. Lima ( Mali) kako je zasluženo cijeli život Rajko nosi nadimak, dobro se držao u prvim rundama tekme - litra - litra, Potom je počeo malo zanositi jezikom i sve češće brisati suze. Nije mi bilo druge nego dotući protivnika. Neka vidi kako se brije. Zovnem još jednom litru-litru i sve je već bilo gotovo sa pola butelje. Morali smo poslije Moka i ja dobro pridržavati klinca što će izrasti u najrasnijeg ondašnjeg “zemaljskog” i hrvatskog skladatelja. U odnosima između Lime i Moke bilo je nečega posebno, baš kao što sam, kasnije to otkrio i kod ostalih “fosila”. Toliko uzajamnog poštovanja, podrške nikada poslije nisam zapazio na bivšoj estradi.

Bio je i neki od davnih Splitskih festivala. Primijetio sam Slobodana Momčilovića Moku u društvu supruge. Kao da je izbjegavao moj pogled. E, neće ići, pomislih

- Opa, počeli smo izbjegavati stare prijatelje? - započinjem provokativno.

- Oprostio stari, ali puca mi glava. Ovdje sam zbog ženinog gušta. Jedva čekam da pobjegnem.

- Popilo se, a?

- Kamo sreće da je - umorno je uzvratio.

Zec, Sanja i Marinko oduševili su publiku od 7 do 97 godina / Foto: Filip Bušić

Poslije nekoliko dana javiše mi da je dobri Moka završio u bolnici. Uslijedila je hitna teška operacija. Legendarni bubnjar i jedan od stupova zagrebačke zabavno glazbene scene zauvijek je zaspao. Njegovim odlaskom u povijest lakih nota, mislio sam, otići će i “Novi fosili” koji su upravo tada žarili i palili. Udarac sudbine bio je bolan, kao da su izgubili najrođenijeg. Lima je danima, mjesecima brisao suze . Marinko Kolnago, Vladimir Kočiš- Zec i tek iskazana Sanja Doležal borili su se emocijama u teškoj tišini. Srećom postoji onaj stih što su ga nikada zaboravljeni Davorin Popović - Pimpek i njegovi “Indexi “ ispjevali za sva vremena : “ I pad je let!” U poniranju Lima i ekipa kao da su dobili nova krila. Kao ptica ‘Fenix” krenuli su novom snagom sa Mokinim duhom u sebi. Osnivač “Fosila” nikada nije zaboravljen.

Životni putovi nosili su ih na razne strane. “Fosili “ su nestajali i ponovo nastajali. Posljednjih godina okupilo ih je životno i glazbeno iskustvo. Njihova najveća vrijednost je da im slava nikada nije udarila u glavu. Ostali su pravi zagrebački mangupi sa Špice koji šatrovački govore majstorski kao i moje Sarajlije.

Poslije Moke za “fosilske” bubnjeve sjeo je Nenad Šarić - Brada. Iako se sa muškim ukrasom lica nije družio već decenijama nadimak je ostao. Dolaskom Brade rodila se i ljubav. Mala Sanja do ušiju se zaljubila u zrelog zavodnika

Dok govorim o Sanji mislim na vječnu Đurđicu Barlović. Teško mi je naći riječi, a da me ne zaguše emocije. Bolje mi je da zašutim i ostavim je duboko u srcu, kao i giganta Moku.

Poslije je zauvijek otišao i Brada, onda i Rajko Dumić Lima. Bili su to teški udarci za Nove fosile.

Ne mogu zaboraviti ni hrabri potez Marinka Kolnaga koji me je spasio od isključenja iz Saveza komunista. Da nije njega bilo mogao sam biti obilježen kao ustaša, četnik ili balist prije ovih što se sada busaju u junačka nacionalistička prsa. Mogao sam danas biti na njihovom mjestu i voditi zaluđena krda kojima su samo svoja nacija i vjera sveti. Krda koja pobjesne kada čuju drugačija imena ili zamjete drugačija pisma.

Stigao je Marinko krajem osamdesetih u Sarajevo da bi svjedočio da ja nisam pravio nikakve nacionalističke ispade na čuvenom jedrenjaku Calypso, dok smo plovili od Ulcinja do Portoroža na Velikoj reviji Jadrana. Drugovi komitetlije su mu povjerovali i ja sam prošao sa posljednjom opomenom pred isključenje.

Sanja Doležal odradila je masterclass na koncertu / Foto: Filip Bušić

Kad već spominjem taj Calypso s čije palube su Vladimir Kočiš Zec i fosili osvajali publiku na otocima i obalama ondašnje velike zemlje, ne smijem zaboraviti i druge talente Sanje Doležal. Koja sada pali kao TV kuharica, majstorica plesa, voditeljica raznih TV programa, a onda je donosila stid među nas tridesetak muških moreplovaca na legendarnom jedrenjaku visokih jarbola. Sa njih je Sanja, baš kao nekada Emir Balić sa Starog mosta, oduševljavala skokovima. Ne na noge nego hrabro, muški, na glavu.

…Hej, matori, govorim sam sebi, ohladi sa istorijom, pjevaj sa hiljadama koje ne dozvoljavaju Novim fosilima da završe sa svojim oproštajnim koncertom nakon 55 godina vladanja top listama i našim srcima. Tek večeras, tog devetog novembra, sam najbolje osjetio da su Sanja, Marinko i Zec fosili svih generacija. Pjesme i od prije 55 godina unisono je pjevala cijela Arena.

Na kraju je bila ona kako je dobro vidjeti te opet. Ponavljana desetak puta. Sanja, Marinko i Zec u goloj vodi su se još dugo u noć pozdravljali sa rajom. Bilo je puno smijeha još više suza. Jer, svi su osjetili kako je život ipak jednokratna pojava, kako bi rekao legendarni Drago Diklić. Sve bude i prođe.

Baš kao i ovaj ponovni susret s prijateljima sa scene što me plašio i radovao.