PIŠE: SENAD AVDIĆ

U Beogradu se 1975. godine održavao Kongres Saveza književnika Jugoslavije. Bilo je to vrijeme kada su skupovi i rasprave vodećih pisaca predstavljali prvorazredne ne samo književne, nego i društvene događaje. Svi veliki pisci zemlje su u vrijeme održavanja Kongresa živi: Ivo Andrić, Miroslav Krleža, Meša Selimović…Svaki od njih je prethodnih decenija bio  predsjednik udruženja koje je okupljalo pisce. U vrijeme održavanja Kongresa Savezom pisaca je predsjedavao Gustav Krklec, hrvatski pisac i prevoditelj, koji je dobar dio života proveo u Beogradu.

Brojna je i delegacija pisaca iz Bosne i Hercegovine.

UDBA SVE DOZNA

Ovoga puta je ne predvodi, kao što je bio slučaj prethodnih sličnih okupljanja, Meša Selimović; tada već slavni pisac je četiri godine, koliko je proteklo od odlaska iz Sarajeva, stanovnik Beograda i član tamošnjih cehovskih i akademskih krugova.

Jedan od članova bosanskohercegovačke delegacije, tada relativno poznat pjesnik i izdavač, pri tom revnostan  i pouzdan suradnik republičke Službe državne bezbjednosti, odmah po povratku u Sarajevo tražio prijem u Centralu SDB-a, da bi prenio svoja „zapažanja i utiske“ sa netom okončanog Kongresa.

„Drugovi“, obratio se  on inspektorima, „prenesite nadležnim drugovima da bi profesor Kasim Prohić uskoro mogao preseliti u Beograd, ako se nešto na vrijeme ne preduzme“. Potom je detaljno referisao o onome što je čuo, vidio, čemu je lično svjedočio, ili iz druge ruke „kupio“: oko uglednog profesora estetike i suvremene filozofije sarajevskog Filozofskog fakulteta koji je prisustvovao Kongresu udruženja pisaca tih su dana napadno kružili pisci, filozofi, „kulturni radnici“…iz Srbije nagovarajući ga da napusti Sarajevo i poslove u njemu i dođe u Beograd gdje će imati sve što poželi, bolje profesionalne i materijalne uvjete za život i rad. Među uglednicima koji su  vrbovali Kasima Prohića, pisac informator je naveo imena nekoliko unvezitetskih profesora, prije svih Nikolu Miloševića, filozofa i univerzitetskog profesora, potom pisca, novinara i esejistu Svetu Lukića, i još nekoliko u uglednih srpskih inetelektualaca. „Pokušavaju ponoviti scenarij i uspjeh kojeg su imali sa Mešom Selimovićem u čijem je odlasku u Beograd, ključnu ulogu imala supruga Darka, rođena Srbijanka. Kasima hoće „namamiti“ preko njegove supruge Eleonore, također rođene u Srbiji“, smatrao je pisac-uhoda.

Eleonora Prohić, supruga Kasima Prohića je pripadala beogradskoj intelektualnoj eliti tih godina. Prvi muž joj je bio filozof, a kasnije „patrijarh“ srpske opozicije Dragoljub Mićunović. Bila je prevoditeljica, esejista široke kulture i interesiranja.

KAD SU FILOZOFI BILI ZVIJEZDE

Kasim Prohić (rođen u Konjicu 1937) bio je, što je danas nemoguće povjerovati,  početkom 70-ih godina mlada filozofsko-estetičarska i naučna zvijezda jugoslavenskog formata za kojeg su se otimali katedre estetike i filofofije brojnih univerziteta. Goran Bregović, koji je početkom 70-ih godina studirao filozofiju u Sarajevu, u jednoj je televizijskoj emisiji svjedočio kako su tih godina njegovi profesori, poimenice je naveo Esada Ćimića, Ivana Fochta, Vanju Sutlića, Abdulaha Šarčevića, Muhameda Filipovića, Vladimira Premeca…bili veće zvijezde od muzičara.

Kasim Prohić je 1972.godine objavio tada po mnogo čemu prevratničku knjigu „Činiti i biti“ koja se bavila opusom nekolicine recentnih bosanskohercegovačkih pisaca. 

„Pouzdana informacija“ prikupljena doušničkim radom  na Kongresu Saveza pisaca da bi Kasim Prohić mogao preseliti u Beograd uskoro je stigla do najviših razina vlasti u Bosni i Herecegovini i proizvela ozbiljnu zabrinutost. Politički vrh koji je, pogotovo nakon odlaska Meše Selimovića i svega što je taj slučaj pratilo (optužbe za staljinizam, represiju nad slobodom govora i stvaralaštva…) nije sebi mogao dopustiti luksuz da Bosna i Herecegovina ostane bez još jednu dragocjeno važnu, nenadoknadivu intelektualnu veličinu. Prema sjećanjima nekih od aktera tog vremena, sa profesorom Prohićem se  razgovaralo na više „nivoa“, od kolega sa fakulteta i časopisa koje je uređivao, pa do partijskih lidera zaduženih za sferu kulture, obrazovanja, umjetnosti. Svi oni tvrde da je ugledni profesor tvrdio da nijednog trenutka nije imao namjeru prihvatiti ponudu kolega iz Beograda i da je svoju akademsku budućnost i egzistenciju trajno odlučio vezati za Bosnu i Hercegovinu.

Profesor Kasim Prohić je nešto kasnije, 1979.godine, izabran za dekana Filozofskog fakulteta. Supruga Eleonora Prohić je dobila visoku funkciju unutar Radio.-televizije Sarajevo gdje je bila zadužena za suradnju sa međunarodnim medijskim kućama. Istovremeno je pedavala na sarajevskom Muzičkoj akademiji. Eleomora i Kasim Prohić imali su kćerku Ajšu.

Profesor Kasim Prohić je, kako su ga predstavljali njegovi prijatelji i poznanici, bio suptilan i obziran intelektualac, rafiniranih i odmjerenih manira. Iako je bio angažiran kritički intelektualac, superiorno je izbjegavao uplitati se u dnevno-političke i ideološke  rasprave i sukobe i nepotrebno medijsko eksponiranje.

MILOŠEVIĆEV „NOŽ“ U LEĐA

Pa, ipak, on početkom 1980-ih godina na stranicama beogradskog nedjeljnika NIN učtivo i sa mnogo  uvažavanja započinje polemiku sa profesorom Nikolom Miloševićem. Da, upravo onim Miloševićem koji je nekoliko godina ranije  „kopao i rukama i nogama“ da svog sarajevskog kolegu dovede u Beograd, nudeći mu „kule i gradove“. Prohić je zamjerio Miloševiću na izrazito pozitivnoj recenziji koju je ovaj napisao za roman „Nož“ Vuka Draškovića a koja je odmah nakon objavljivanja (1982) godine zabranjena zbog „širenje međunacionalne mržnje“, kako je glasilo zvanično sudsko obrazloženje. Nikola Milošević je, kao i Drašković, rođen u Gacku. (Draškovićev „Nož“ i atmosferu u kojoj se u Beogradu knjiga promovirala naoštrije je tada napao Aleksandar Tijanić, novinar „NIN-a“)

Prohić je svom kolegi zamjerio što je svoj  naučni i ljudski autoritet založio za jednu takvu, bezvrijednu i štetnu knjigu. Nikola Milošević mu je odgovorio na grub, neakademski  i uvredljiv način, optužio ga da negira sločine koje je počionio „Prohićev narod“, uz još čitavu lepezu  uvreda i diskvalifikacija.

Ovakav udarac, nesmiljen i nezaslužen, krhki i osjetljivi, Kasim Prohić, teško je podnio. Umro je 1984. u 47. godini života. Njegova supruga Eleonora Prohić umrla je u Beogradu 2013.godine.

Ovih dana se u njegovom rodnom Konjicu nizom manifestacija obilježava 40 obljetnica od smrti Kasima Prohića, jedinstvene ličnosti u bosanskohercegovačkoj intelektualnoj povijesti.