Piše: David Hearst / Middle East Eye

Općenito je pogrešno čitati jedan sukob kroz prizmu drugoga, iako možda imaju iste aktere. Ofanziva sirijskih pobunjenika iznenadila je gotovo sve. Pobunjeničke grupe koje su godinama bile ljuti rivali pokazale su da su sposobne djelovati jedinstveno.

Brzina kojom su Hayat Tahrir al-Sham (HTS) i druge grupe zauzele Alep, drugi grad u Siriji, njegov aerodrom i nekoliko vojnih baza, donijele su predsjedniku Basharu al-Assadu najveći neuspjeh u godinama unazad.

Alep je postao opoziciono uporište nakon sirijske revolucije 2011. godine. Njegovo zauzimanje pet godina kasnije od strane Assadovih snaga označilo je kraj ustanka. Njegovo ponovno zauzimanje sada je veliki udarac za integritet režima i prestiž Assada, koji je u međuvremenu ponovno primljen u Arapsku ligu.

Ofanziva je bila precizno tempirana nakon što je osiguran prekid vatre između Hezbollaha i Izraela u Libanu - a vrijeme je bilo ključno.

Assadove snage su degradirane stalnim izraelskim napadima. Hezbollah još uvijek vodi brutalan rat protiv Izraela, nakon što je njegovo vodstvo likvidirano. Postoji teorija da su izraelski agenti prodrli u njegove redove dok se Hezbollah borio u Siriji. 

U svakom slučaju, velika protivobavještajna operacija još uvijek je u toku u Iranu i Libanu kako bi se otkrilo kako je Izrael mogao odrediti tačnu lokaciju političkog i vojnog vodstva Hezbollaha u Bejrutu. Vodstvo iranske Revolucionarne garde također je pod lupom, a njeno vodstvo je u tranziciji.

Stvaranje pritisaka

Iran se sada priprema za drugi i puno jači napad Izraela, uz podršku Donalda Trumpa, novoizabranog američkog predsjednika. Izrael se seli s jednog fronta na drugi - od Gaze, do Libana, a sada i Irana - nesposoban poraziti svoje neprijatelje na način koji bi zadovoljio domaće mišljenje i čini se da se odlučio za politiku trajnog rata niskog intenziteta.

Ovi kombinirani elementi učinili su sirijsku liniju fronta izrazito ranjivom u zamrznutom sukobu na koji su svi zaboravili.

Ali ova ofanziva HTS-a je nastajala 18 mjeseci. Bilo bi pogrešno odbaciti unutrašnje sirijske pritiske koji su se stvarali nakon procesa u Astani, pokušaja koji su u januaru 2017. pokrenuli Rusija, Turska i Iran da deeskaliraju rat. 

Trebalo je uspostaviti četiri zone za obuzdavanje sukoba. Ali između 2018. i 2019. sirijske snage, uz podršku Rusije i Irana, zauzele su tri zone i dijelove četvrte, stisnuvši 4,5 miliona ljudi, uključujući stotine hiljada raseljenih civila, u uski koridor na sjeveru i sjeverozapadu, duž Turske granica.

Nakon uzastopnih prekida vatre, Astana je prestala biti mirovni proces i umjesto toga postala mehanizam za normalizaciju vojne prisutnosti svojih sponzora.

Rezultat je bio da je četiri godine, dok su linije fronta bile stabilne, više od pet miliona ljudi živjelo u sjevernoj Siriji koju je držala opozicija, mnogi u krajnjem siromaštvu, s malim ili nikakvim pristupom međunarodnoj pomoći. Dva miliona njih živi u kampovima, bježeći od progona ili napada pro-Asadovih snaga u drugim dijelovima Sirije.

Korijeni HTS-a

Suditi o ishodu ovog sukoba kroz biografije njegovih vođa također je lažna igra. Vođa HTS-a Abu Mohammad al-Jolani, najmlađi sin savjetnika sirijske vlade rođen na Golanskoj visoravni, nedvojbeno je poslan na svoj džihadistički put 11. septembra, operacijom kojoj se divio.

Godine 2003. pridružio se Saraya al-Mujahideen, maloj, ali zloglasnoj grupi koja je aktivna u Mosulu, Irak. Ova grupa se zaklela na vjernost Abu Musabu al-Zarqawiju nakon što je 2004. godine uspostavio al-Qaidu u Iraku, koja je kasnije postala zloglasna Islamska država (ISIL). 

Jolani je ubrzo pritvoren u kampu Bucca, zloglasnom američkom vojnom prihvatnom centru, gdje je uspostavio bliske odnose s iračkim džihadistima. 

Nedugo nakon Jolanijevog oslobađanja 2011., u Siriji je izbila revolucija. Prvobitno miran ustanak pretvorio se u oružani sukob, uglavnom kao rezultat Assadovog rada na militarizaciji.

Sirija je pružila priliku Jolaniju da se istakne, a Abu Bakr al-Baghdadiju da oživi ISIL i proširi se izvan iračke pustinje.

Ubrzo nakon toga rođena je al-Nusra. Podsjetimo, ovo su ishodišta HTS-a, grupe koja se 2016. godine odrekla Al-Qaide i njene globalne džihadističke misije. 

Trebamo li vjerovati da je Jolani odustao od transnacionalnog džihada, transformirajući sebe i svoj pokret iz aktivnog dijela al-Qaide i IS-a u sirijsku nacionalističku grupu, gotovo preko noći? Je li ovo stvarna promjena smjera ili samo rebranding?

Ovo pitanje, opet, nije jednostavno odgovoriti.

Kurdski strahovi

Stanovnici Idliba, koji je bio pod kontrolom HTS-a, poručuju da se tamo šerijat ne provodi rigidno. Robert Ford, bivši američki ambasador u Siriji koji je 2012. gurao da se HTS uvrsti na popis terorističkih grupa, također kaže da to više nije tvrdolinijaški pokret kakav je nekada bio.

"Ono što su sada nije ono što su bili 2011. ili 2012.", rekao je Ford za The Wall Street Journal. "Dopuštaju kršćanima da ponovno grade crkve. To nije ono što džihadisti obično rade."

Komandant iz Ahrar al-Shama, još jedne ultrakonzervativne pobunjeničke grupe, nedavno je održao govor pozivajući na zaštitu kršćana i Armenaca. Video i reportaže iz Alepa također pokazuju kako se kršćani pripremaju za proslavu Božića i mole se u crkvama.

Ali ponašanje pobunjenika prema kršćanskim manjinama možda se ne mora nužno pokazati kao najbolje mjerilo njihove tolerancije prema svim manjinama u vrlo složenom, multikonfesionalnom i etničkom prostoru kakav je Sirija.

Joseph Daher, švicarski sirijski profesor na Univerzitetu u Lausannei, rekao je za Middle East Eye: "Oni žele postaviti ciljeve u nacionalni okvir. Znači li to da nisu autoritarni, fundamentalisti? Ne, jesu”, rekao je, govoreći o tretmanu Alavija, Druza i drugih grupa u područjima pod kontrolom opozicije.

Vjerovatno više od HTS-a bit će zabrinjavajuće ponašanje pobunjenika koje podržava Turska i pripadaju Sirijskoj nacionalnoj armiji (SNA). Najveći strah usredotočen je na to kako se te grupe odnose prema Kurdima.

Preuzimanje Alepa i njegove okoline od strane pobunjeničkih frakcija natjeralo je desetine hiljada sirijskih Kurda da pobjegnu iz tog područja. Više od 100.000 Kurda živi u četvrtima Alepa Sheikh Maqsoud i Ashrafieh, zajedno s gradovima Tel Rifaat, Tel Aran i Tel Hassel. 

Masovno raseljavanje preokreće ono što se dogodilo 2016., kada su kurdski borci zauzeli sam Tel Rifaat, što je natjeralo mnoge sirijske Arape u tom području da pobjegnu u Azaz pod turskom kontrolom. Upravo zbog toga, uvjeravanja HTS-a koji je u ponedjeljak pozvao Kurde da ostanu u svojim domovima - zvuče šuplje.

Turska ruka vodilja

Najjasnija ruka vodilja u svim tim događajima je Turska. Bez sumnje, ova ofanziva se ne bi mogla dogoditi da nije dobila zeleno svjetlo iz Ankare. Turska izravno finansira i naoružava SNA, a njen odnos s HTS-om korisno je dvosmislen.

Turska je svakako otvoreno govorila o svom zahtjevu da se ne dopusti stagnaciju situacije na svojoj granici.

U Turskoj se nalazi tri miliona sirijskih izbjeglica, od kojih procjenjuje se da jedna trećina dolazi iz Alepa i okolice. Nakon što su ih dočekali raširenih ruku nakon 2011., danas postoje značajne društvene napetosti oko njihove prisutnosti u Turskoj, a politička opozicija zauzima otvoreno ksenofobičan i rasistički stav prema prisutnosti Arapa u Turskoj. 

Na prvi znak stabilnosti, te će se izbjeglice vratiti svojim domovima, čime će se ublažiti sve nepopularniji teret turske države.

Erdogan na konferenciji za novinare u Biškeku, Kirgistan (Foto: Vyacheslav Oseledko/AFP)

Veći dio sjeveroistočne Sirije kontrolira uprava koju su stvorile Jedinice narodne zaštite (YPG), ideološki ogranak Kurdistanske radničke stranke (PKK), oružane grupe koja se desetljećima borila protiv Turske podržavajući kurdsku autonomiju.

Dugogodišnji je zahtjev Ankare da granično područje nasele grupama koje ga ne koriste kao bazu za promovisanje kampanje PKK-a u Turskoj.

Pod pritiskom da umanji izbjegličku krizu kod kuće, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan stoga ima više od jednog razloga za pritisak na sastanak s Assadom kako bi se okončalo neprijateljstvo između dviju zemalja. 

Assadovo odbijanje da se sastane s njim kako bi razgovarali o političkom rješenju bilo je očita frustracija prije ofanzive pobunjenika - ne samo za Tursku, već i za Rusiju.

Postoji put do mira, odnosno deeskalacije, koji uključuje pregovore s pobunjenicima; ustavno rješenje, koje bi uključilo sve dijelove Sirije pod istim zakonima i pravima; dogovor o prijelaznom rasporedu; sporazum o upravljanju kurdskim područjima; i raspored povlačenja turskih snaga.

Politička strategija

Ali do sada je Assad ignorirao pristupe Erdogana. Njih dvojica se nisu srela, iako su učestvovali na istom summitu u Rijadu u novembru. Putin je također pokušao dogovoriti sastanak, ali Assad je odbio.

Nakon napada na Alep, Turska je očekivala Assadovu poruku koju će prenijeti iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi tokom svoje nedavne posjete Ankari, ali nije stigla. Umjesto toga, Araghchi je optužio Tursku za izdaju. Iran je već zaprijetio da će rasporediti svoje snage u Siriji, ako to zatraži Damask.

Očekuje se da će se ovog vikenda na marginama Foruma u Dohi održati summit između Irana, Turske i Rusije, na kojem bi trebali govoriti i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i njegov turski kolega Hakan Fidan.

Turska će bez sumnje očekivati ​​da neće biti zanemarena na ovom forumu. Sada kada se pobunjeničke snage uz svoju podršku kreću prema Hami, uloga Turske u sjevernoj Siriji transformirana je iz uloge neučinkovitog promatrača u igrača. 

Ali bilo bi pogrešno da Iran pretpostavi da sve neuspjehe koje su on i Hezbollah pretrpjeli u proteklih nekoliko mjeseci dolaze s istog mjesta. Ovaj rat ponovno bukti u Siriji u sasvim drugačijim okolnostima nego 2016.

Ovaj put, zaljevske države su iza Assada - toliko da je kriza okončala moratorij na kontakte između saudijskog prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana i njegovog bivšeg mentora i bliskog suradnika, predsjednika UAE Mohameda bin Zayeda, koji je nazvao Assada da mu ponudi potpunu podršku.

Najveća zabluda Izraela

Izrael bi, sa svoje strane, bio jednako u krivu ako pretpostavi da ono što teži protiv Hezbollaha i Assadovog režima u Siriji radi u njegovom interesu.

Kratkoročno gledano, ovi nedavni događaji mogli bi poremetiti prijeko potrebnu Hezbollahovu opskrbu projektilima i odvratiti iranske trupe. Također nije jasno u kojoj će mjeri Jedinice narodne mobilizacije u Iraku priteći Assadu u pomoć. 

Ali dugoročno gledano, Izrael bi trebao dvaput razmisliti prije nego što pretpostavi da je raspad Assada, koji je držao granicu svoje zemlje s Izraelom tihom tokom cijele ofanzive na Gazu, u njegovom interesu.

Ofanziva sirijskih pobunjenika pokazuje koliko Izrael griješi kada pretpostavlja da ako zadaje ono što misli da su odlučujući udarci jednom neprijatelju, drugi neće istupiti.

Prije samo nekoliko sedmica, izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Saar poigravao se idejom o formalnom savezu s manjinama bez države u regiji, poput Kurda i Druza, kako bi potkopali Tursku i Iran. Kako glupo sada izgleda ova politika.

Svaka promjena režima u Siriji ili Egiptu mogla bi imati duboke implikacije na planove Izraela da nametne svoj mir u regiji. 

Sve dok se Izrael ne pomiri s palestinskim zahtjevom za prekidom okupacije, regija će uvijek biti na rubu krize i rata. Nestabilna regija nije izraelska igračka niti pod izraelskom kontrolom. To je njegova najveća prijetnja.

(Priredio: S. Begović)