Piše: SENAD AVDIĆ

Sjetit će se čitatelj (naravno da neće, ali tako se kaže kada se želi biti neumjereni optimista) frke koju je početkom godine podigao federalni ministar  rada i socijalne politike Adnan Delić nakon što su povjerljivi dokumenti iz njegovog kabineta procurili u medije. Apelovao je Delić tada na Kantonalno tužiteljstvo u Sarajevu da ispita taj „incident“, a postupajući tužitelji su se krotko odazvali i pozivali medije i novinare da objasne kako i od koga su dobili te top secret dokumente koje ministar ni za živu glavu ne bi podijelio sa javnošću. Sjetit ćete se (malo sutra, dakako) da je bilo riječ o približno 750 hiljada maraka koje je Delićevo Ministarstvo namjeravalo razdijeliti raznim udruženjima građana u Federaciji BiH. Uglavnom onim čiji su čelnici bliski ministrovoj stranci, Narodu i pravdi.

U INTERESU TAJNOSTI

Delićevu namjeru da podijeli javne pare po svom ćejfu, ili stranačkim preferencijama i kriterijima koje je svojeručno kreirao, osujetio je Toni Kraljević, ministar financija i potpredsjednik Vlade Federacije BiH. Mediji su objavili korespodenciju dvojice ministara iz koje je bilo vidljivo da Kraljević ne želi dijeliti pare koje je Delić odobrio u spornoj, ili barem pristrasno  neadekvatnoj proceduri.

Eto, zbog toga je Adnan Delić digao na noge tužilačku mašineriju, pozivajući je da identificira počinitelje tog besramnog  krivičnog djela - objavljivanja prepiske dvojice ministara o (ne)namjenskom trošenju javnog novca. Sarajevsko Tužiteljstvo je targetiralo nekoliko medija koji su se, eto, usudili javnost informirati o tome kako se ministri bahate i međusobno svađaju oko njihovog novca. Neke novinare, odranije poznate po „prekoračenju ovlaštenja“ pokušalo je saslušati, na šta po važećem zakonu nema pravo. Da ne duljim, prošlo je od tada desetak mjeseci i nije poznato šta su tužitelji utvrdili, ko je medijima odao Delićeve povjerljive dokumente. Rizikujući da se zbog neopreznog rukovanja ministarskim tajnama izložim kaznenom progonu, prenijet ću informaciju koju je sa dosta velikim stupnjem vjerovatnoće utvrdilo Tužiteljstvo: sporne dokumente u javnost su, prema preliminarnim nalazima istrage, doturili stanoviti ljudi iz kabineta istog onoga ko je zahtijevao istragu u curenju informacija iz njegovog kabineta!

Nermin Nikšić, predsjednik Vlade Federacije BiH, dakle nominalni šef dvojici ministara, nije se uplitao u ovaj „incident“. Rukovodio se starom hercegovačkom mudrošću opreznog egoizma: „mimo moju, pa i u mjakinu“. Ili, u prevodu na bosanski: eto ih/hin tamo! Izbirikao se Nikšić toj tehnici nemiješanja u vlastite poslove tokom prethodnog premijerskog mandata: dvojica potpredsjednika Vlade na čijem je čelu bio, Jerko Ivanković Lijanović i Desnica Radivojević, uhvaćeni su u ozbiljnom kriminalu (prvi je zbog toga osuđen, drugi se izvukao na čudnim „zvrčkama“), a Nikšić, ni luk jeo, ni luk mirisao. „Neka institucije rade svoj posao“, govorio je Neka legalista, diplomirani pravnik.

TAKO VLADA, TAKO VLADA…

Ministar policije Federacije BiH Ramo Isak i v.d. direktor FUP-a Vahidin Munjić su nedavno najavili policijsku istragu kojom bi se otkrilo kako pojedini zakoni koje priprema Vlada Federacije BiH mimo znanja i protiv interesa Nikšićevog kabineta pronalaze put do medija i najšire javnosti. Takav je slučaj bio sa Zakonom o građevinskom zemljištu kojeg je Vlada Federacije BiH povukla iz parlamentarne procedure nakon žestokih reakcija javnosti, opozicije i medija koji su se „dočepali“ teksta spornog zakona. Kritizirani su članovi Zakona koji su općinama davali pravo na upravljanje građevinskim zemljištem, kao i najava da će za prenamjenu šumskog i poljoprivrednog zemljišta općine trebati tražiti suglasnost kantona.

Kritičari su ovaj zakon i prije nego što je on bio dostupan federalnim zastupnicima ocjenjivali kao neustavan. Podsjećali su Nikšićevu Vladu da se njime krše presude Ustavnog suda Bosne i Hercegovine koji je u više navrata naveo državu kao titulara šumskog i poljoprivrednog zemljišta.

Burne i negativne reakcije, prije svega iz strukture poslodavaca i sindikata, pratile su objavljivanje u medijima Uredbe Vlade Federacije BiH koja se odnosi na isplatu pomoći radnicima usljed povećanih troškova života. Uredba koja bi se trebala početi primjenjivati od prvog januara naredne godine obavezuje poslodavce u Federaciji BiH na značajne financijske izdatke, zbog čega ne iznenađuje njihov oštar odgovor.

Predsjednik Udruženja poslodavaca Federacije BiH Adnan Smailbegović je komentirajući prije nekoliko dana ovu Uredbu zamjerio Vladi Federacije BiH što je cijeli proces vodila netransparentno, bez (socijalnog) dijaloga sa svima kojih se ta uredba tiče. Na netransparentnost je upozorio i direktor usješne kompanije „Alma Ras“ Rasim Memagić koji je rekao da su o tom, za njih kapitalno važnom, pitanju poslodavci saznali iz medija. „Sve to ukazuje na manjak transparentnosti i uključivosti u radu Vlade Federacije“, kazao je ministar privrede u Vladi Ze-Do Kantona Samir Šibonić.

MAGODA I FORTO, FORTISSIMO

Svi navedeni primjeri, kao i mnogi drugi kojima smo svjedočili posljednjih mjeseci govore o sistemskoj praksi Vlade Federacije BiH, njenog predsjednika i ministara da gdje god mogu isključe javnost, izbjegnu dijalog, suspendiraju transparentnost, na koncu zaobiđu suočavanje sa opozicijom u Federalnom parlamentu. Nermin Nikšić se nakon više od mjesec dana koliko je prošlo od tragičnih, razornih poplava, napokon udostojio da o aktivnostima svoje Vlade u toj nesreći referira federalnim zastupnicima. Koliko je njegovo obraćanje bilo ozbiljno i ambiciozno, govori to da je više vremena potrošio koji dan kasnije kada se pred medijima samohvalio zaslugama za financijsku pomoć Rukometnom savezu BiH. U politološkoj teoriji se među specifične vrste državnog udara ubraja i praksa da izvršna vlast donosi odluke bez kontrole zakonodavca-parlamenta.

Naravno da Vlada Federacije BiH, njen predsjednik i ministri nisu jedini koji zakone, odluke, uredbe donose uz paničan strah od javnosti, odnosno medija koji im kvare „prohodnost“. Kada je nedavno notorni i krajnje suspektni ministar kulture i sporta u Kantonu Sarajevo Kenan Magoda u medijima prokazan da je dodijelio pare firmi iza koje stoji Gordan Memija, osumnjičenik za pranje novca, reagirao je za njega uobičajeno-iritantno: kako je moguće da mediji prije njega saznaju da Ured za borbu korupcije istražuje njegovu ulogu u tom poslu? - pitao je. Nedugo nakon toga Magoda je poništio tender i vjerovatno spasio sebe od daljnje istrage o tom slučaju.

Manje-više sve je rečeno i napisano o drskoj, neprimjerenoj „instrukciji“ koju je Naša stranka, ili neko politički ometen u razvoju u njeno ime, uputio medijima sugerirajući im kako da izvještavaju o njihovom ministru Bojanu Bošnjaku, pritvorenom zbog sumnje da je pomagao u kriminalu Ibru Berilu, načelniku Trnova. Naša stranka, čiji se predsjednik Edin Forto ogradio od tog skandala, dužna je medijima (čiju je podršku i naklonost sve ove godine često i nezasluženo imala) saopćiti ko je „uljez“ koji ju je javno kompromitirao drskim, komesarskim dociranjem.

BABE, DEKE I DEKANI

Ako se malo pažljivije analiziraju protesti koji posljednjih nedjelja potresaju Srbiju i svakim danom sve ozbiljnije ugrožavaju autokratski režim Aleksandra Vučića, vidljivo je da studenti koji su pokretači ulične revolucije, prije svega traže od vlasti transparentnost i javnu dostupnost poslova i odluka koje su posljednjih godina donošene. Studenti, kako su već odgovorili na slatkorječive Vučićeve ponude, ne traže ni povoljnije kredite za stanove, ni bolju hranu u menzama, niti bilo šta što bi bio njihov partikularistički interes. Oni, nakon tragedije na Željezničkoj stanici u Novom Sadu i pogibije 15 građana zahtijevaju odgovore ko je kriv za brojne sumnjive, netransparentne, samovoljno donošene odluke vlasti koje nerijetko imaju tragične posljedice.

Je li moguć takav, ili barem sličan scenarij u Bosni i Hercegovini, ili barem Sarajevu? Teško, bolje rečeno - nije uopće: ovdje umjesto studenata bunu dižu dekani fakulteta, ali ne zbog katastrofalnih rezultata vlasti, nego radi (ne)izbora rektora Sarajevskog univerziteta!