Piše: Dragan BURSAĆ (CdM)

 “Kao dječak sam imao psa. Džoni se zvao. Kudravo, žućkasto stvorenje, svih boja slobode psećeg svijeta utkanog u njegov DNA. I sad vidim tog psa kako stoji pred cetinjskom kapijom i čeka Vukana i Jovana da kući dođu i da se poigra sa dječacima. A nikad djeca kući neće doći. Zaplakah se. Neka im je vječna slava, a naša šutnja može biti samo prema žrtvama. Na zlo moramo dići glas, pa makar nijemi ostali.“

 “Na kraju nećemo pamtiti riječi naših neprijatelja, već šutnju naših prijatelja.”

Martin Luther King, Jr.

Cetinje je ranjeno, smrću nagriženo. Deset ljudi. Dvoje djece. Četvoro teško ranjenih. Grad je pod psihozom. Stanovnici se ne osjećaju sigurno. Prijatelji mi javljaju, zaključavaju se vrata kako sunce zalazi. Na Cetinju je to rijetkost. Grad slobode, grad pravde, grad antifašizma je zavijen u crno. Nema te riječi, te rečenice, te sentence koja će porodicama biti utjeha. Nad ovolikom količinom zla, koje se raspučilo i kao žuč razlilo na Prijestonicom najbolje je šutjeti.

A šutjeti se ne može!

Trijumfalizam zla

I odista, kako reći bilo šta suvislo u danima neprebola koji nam slijede? Svaka riječ, ona najumnija postaje banalna pred zlom koje je samo po sebi banalno. Banalnost zla izjeda smisao i obesmišljava svaki naš pokušaj da urazumimo i racionalizujemo stvarnost. Pogledam oko sebe, pogledam po mrežama i vidim horde vojnika zla koji likuju nad Cetinjem, koji likuju nad ubijenom djecom, koji likuju u trijumfalizmu smrti, đavola i beznađa.

Čitam dijelove neke prošle istrage koje se tiču ubice, zapravo više zapise novinske i pravdanja političara o naknadnoj pameti svih nas.

“Ovo lice je sprovedeno Ministarstvu zdravlja odmah nakon pretresa gdje je prema dobijenim informacijama licu propisana odgovarajuća terapija u Domu zdravlja i tom prilikom ubica nije upućen u specijalizovanu zdravstvenu ustanovu”.

“Propust sistema“, kako se tepa našim nebulozama, tragičnim greškama, našoj indolentnosti i nepetljanju u svoj posao.

Jednako je nedavno bilo i u zagrebačkoj osnovnoj školi, sjetih se. Ubica je pušten sa liječenja i postao je “ono“ kako ga zovemo-ubica.

A u sistemu koji više ne radi nego što radi možemo prst uperiti u policiju, u ministarstva, u lokalne vlasti, u političare ove i one, u paljenje svijeća dolje niže, a ne na Cetinju, možemo u svom linč-bijesu tražiti podobnog kandidata za našu ličnu kaznu svuda oko nas.

A bogme i u nama.

Ali, nije ovo tekst o tome, jer se o tome u ozbiljnim zemljama pišu prvo ozbiljni izvještaji, pa se traže i dobiju ozbiljne sankcije za odgovorne, pa se onda rade ozbiljne studije da nam se zlo ne ponovi. Koliko je Crna Gora ozbiljna država? U uncu koliko i sve one u kojima se ovo, eto, poput vremenske nepogode “dešava“. Pa vi procijenite sami.

Ali nešto drugo hoću.

 Atomskom na Cetinje?

Gledam ispred sebe napis, gledam nekoliko spojenih riječi u jednoj ili dvije rečenice:

“Koliko puta moram ponoviti, nuklearna iznad Cetinja i završiš ovu mukutog  grada i kolektivno povećaš IQ za dva poena. Jadno“

Pa se Cetinje ovako ranjeno pretvara u očima mrzitelja, svih onih slobodnjaka kojima još nisu stigli upisati dijagnozu – u sladostrasni predmet obožavanja smrti. Jer ga vole ovako ranjenog i na koljenima. Naredni korak je, jasno vam je to, istrijebljene grada. I ne, ne pomišljajte da je ovo nekakav “izdvojeni slučaj“.

Cetinje je odavno, rekao bih arhetipski ugrađeno u temelje mržnje svakog fašiste i nacionaliste koji bi ne samo da nema Grada, nego bi da ga rastavi u prošlosti i u budućnosti. Ontološka je to pozicija zla koje je višedimenzionalno. Nije dovoljno uništiti sada i ovdje. Moraju se zatrijeti korjeni, kako bi se uništila budućnost. Vi to zlo osjećate fizički, osjećate kako vam poput čira napada želudac i širi se iz utrobe prema udovima.

Eto tako Cetinje djeluje na zlo, na zle ljude i bolesna društva. Grad heroj izvlači iz jazbina svu tu nagradnu fukaru i vojsku zla i daje nam na uvid njihove fizionomije pod danjim svjetlom.

Nuklearnu bombu na Cetinje i riješena stvar! Kao da će svi problemi biti riješeni time.

Kao što je ono Sarajevo bilo uništavano iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu jer je i opkoljeno podsjećalo zle da je slobodnije od “slobodne teritorije“, e tako i Cetinje iznad zla podsjeća zlo da je to grad slobode i kad je najranjiviji. A to nije mala stvar. Dapače.

36 minuta zla i jedan pas

A dovoljno je bilo zlu da se manifestira od 17.21 do 17.57 časova tog prvog januara.

I od svega mi ostade ovo:

Kao dječak sam imao psa. Džoni se zvao. Kudravo, žućkasto stvorenje, svih boja slobode psećeg svijeta utkanog u njegov DNA. I sad vidim tog psa. Baš tog, kako stoji pred cetinjskom kapijom i čeka Vukana i Jovana da kući dođu i da se poigra sa dječacima. A nikad djeca kući neće doći. Zaplakah se.

Neka im je vječna slava, a naša šutnja može biti samo prema žrtvama. Na zlo moramo dići glas, pa makar nijemi ostali.

Jer, “Na kraju nećemo pamtiti riječi naših neprijatelja, već šutnju naših prijatelja“, reče onaj pametniji od nas Martin Luther King, se zvao.