Piše: Tomislav KLAUŠKI (24sata)

Na prošlu inauguraciju Zorana Milanovića na Pantovčaku, pored četrdesetak uzvanika, pozvano je bilo mnoštvo HDZ-ovaca. Od premijera Andreja Plenkovića preko HDZ-ovih potpredsjednika Vlade i Sabora, pa sve do Kolinde Grabar Kitarović.

Od SDP-ovaca bio je pozvan tada samo Siniša Hajdaš Dončić, u funkciji potpredsjednika Hrvatskog sabora, dok uopće nije bio pozvan Davor Bernardić, predsjednik SDP-a, tadašnji lider oporbe i čelnik stranke koja je podržavala Milanovićevu kampanju.

Na prvi pogled, činilo se da je Milanović prisegnuo pred Plenkovićem i njegovim HDZ-ovcima. 

A sada, eto, premijer Andrej Plenković poručuje da neće ići na drugu inauguraciju na Pantovčaku, baš kao ni predsjednik Sabora Gordan Jandroković. "Nismo odlučili čestitati zbog flagrantnog kršenja Ustava od strane Milanovića", kazao je jučer novinarima nakon sjednice stranačkih tijela. "Nećemo se izlagati apsurdnoj situaciji da slušamo prisegu na Ustav koji je više puta prekršen".

Pobjednik Milanović pružio je ruku suradnje, a gubitnik Plenković ju je simbolički ugrizao.

Odlučio je i dalje ratovati s predsjednikom države, što u danima nakon njegove plebiscitarne pobjede izgleda kao političko samoubojstvo. 

Primio mandat 

Bio je, međutim, na Pantovčaku kad je trebao primiti mandat iz ruku tog istog "kršitelja Ustava" protiv kojeg se natjecao na parlamentarnim izborima, ali opet, nikako drugačije taj mandat nije ni mogao dobiti. Da se Plenković nije pojavio, Milanović je mogao mandat dati nekom drugom.

I osim što predstavlja duboko nepoštivanje volje birača, kao i institucija hrvatske države u koje se premijer stalno zaklinje, što se zapravo krije iza ovog Plenkovićeva zaoštravanja odnosa?

Očekivalo bi se da će na valu ovakve oporbene pobjede Milanović biti taj koji će krenuti u zaoštravanje s premijerom, pa i inicirati akciju rušenja Plenkovića kako bi napokon doveo SDP na vlast. Ili makar pomogao oporbenim strankama na predstojećim lokalnim izborima. Željezo se ipak kuje dok je vruće.

Ali ne, Milanović je krenuo smirivati strasti.

Blagotvorni fajt?

Zašto onda upravo premijer traži politički fajt s predsjednikom koji je njegova surogata Dragana Primorca pomeo na izborima? Možda zato što je Plenković uvjeren da će profitirati od svađe s Milanovićem, baš kao što je to činio proteklih pet godina?

Jer, realno, HDZ je pod Milanovićem prolazio bolje nego SDP. 

Plenković je dobivao izbore, osvajao vlast, pokoravao  institucije, zadržavao kontrolu nad parlamentom čak i u uz pomoć Milanovićevih suradnika i partnera, poput Tomislava Sauche ili Ivana Vrdoljaka, a Milanovićev upad na proljetne izbore razbio je koaliciju SDP-a i Možemo, što je HDZ-u olakšalo postizborne dogovore.

Plenković sada vjeruje kako bi bilo kontraproduktivno podviti rep i skrušeno se pojaviti na inauguraciji koju je jedva probavio i zadnji puta, kad je jedini s Pantovčaka otišao bez izjave ili komentara. Mora sada spašavati obraz, umjesto da okrene drugi.

Ovakvim zaoštravanjem Plenković je Milanoviću obnovio mandat neslužbenog lidera opozicije, kao što je dodatno isprovocirao njegove birače i navukao na sebe kritike javnosti. 

Favorit HDZ-a

Osim toga, premijer mora imati na umu činjenicu da je Milanović proteklih godina postao favoritom dijela HDZ-ovih birača, onih koji su frustrirani Plenkovićevom vladavinom, ideologijom, svjetonazorom i politikom. Pa ovakvim koškanjem siječe jednu od grana na kojoj sjedi.

No ako je Milanović na svađi s Plenkovićem, premijerom kojeg okrivljuje za kršenje ustava, korupciju, samovolju, pokoravanje institucija i Ivana Turudića, uspio ovako uvjerljivo pobijediti na izborima, Plenković računa da će na svađi s Milanovićem opet homogenizirati stranku i mobilizirati birače za lokalne izbore.

Gdje će se HDZ-ovci, za razliku od predsjedničkih izbora, imati za što boriti.

Lider oporbe

Promoviranjem Milanovića u lidera oporbe premijer Plenković replicira strateški pristup iz prethodnog mandata. Ako je predsjednik lider oporbe, onda to nisu lideri oporbenih stranaka. Ako svi gledaju i slušaju Milanovića, nitko ne sluša Sinišu Hajdaša Dončića, Sandru Benčić, Nikolu Grmoju... Ako se svi bave i zabavljaju Milanovićevim izjavama, nitko ne obraća pažnju na izjave oporbe. I ako Milanović napada Plenkovića, to neće onda činiti nitko drugi.

A predsjednik ne može pobijediti premijera na izborima. To mogu samo predsjednici političkih stranaka.

Govori kao Zokijev birač

Paradoksalno, treba istaknuti i kako Plenković šalje poruke koje bi ustvari trebale smetati birače Zorana Milanovića, o kršenju Ustava, kandidaturi predsjednika države na parlamentarnim izborima, o proruskim stavovima, o bojkotiranju NATO saveza, sabotiranju pomoći Ukrajini, o kritici Europske unije... 

Ali Milanovića ništa od toga nije koštalo na izborima, kao ni mnogo drugih stvari, pa sada Plenković preuzima ulogu glavnog kritičara šefa države. 

Vrlo brzo će se vidjeti je li ovaj neodlazak na drugu inauguraciju uvertira u operaciju izoliranja predsjednika Republike, pa i rezanja njegovih ovlasti. Tek to bi, iz ove perspektive, bilo političko samoubojstvo.