Ovaj rođeni Mostarac bivši je reprezentativac košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine. Učestvovao je na pet evropskih košarkaških prvenstava, a najdraži dres obukao je više od 100 puta.

Samir Lerić je profesionalnu karijeru započeo 1988. godine u redovima Lokomotive iz Mostara, a u BiH je nosio dresove Slobode, Čapljine i Bosne. Branio je boje još čitavog niza klubova među kojima se izdvajaju Ankara, Slovan, Pivovarna Laško, Mitteldeutscher, Jugra i Mogren.

A tokom pandemije koronavirusa našao se u centru pažnje. Tada su ga u rodnom Mostaru snimili kako dostavlja pekarske proizvode za jednu prehrambenu firmu..

“Ne mogu reći da je ovo posao koji laska, ali ja se ovog posla ne sramim. Radim pošteno, kakav sam bio i u sportu, sada sam ovdje. Ponosan sam na sve i ne bih ništa mijenjao. Ja sam iz radničke porodice. Niko me nije gurao niti usmjeravao. Ako sam radio pogreške, napravio sam ih sam. Imam divnu porodicu, djecu. Nadam se da će biti prilike za neki normalan posao”, rekao je 49-godišnji Lerić za Avaz.

Pamti slavlje protiv Hrvatske

Bio je Lerić član BiH reprezentacije koja je 1996./97. pobijedila Hrvatsku kod kuće i u gostima. A tada je hrvatska košarka imala puno veći renome u međunarodnim okvirima.

“I Hrvatsku i Litvaniju smo pobijedili u gostima, svjetske velesile tada. To ću uvijek pamtiti, za mene je to vrhunac karijere. To su bile uistinu svjetske velesile, a u jednom tom kvalifikacijskom ciklusu smo uspjeli pobijediti Hrvatsku i kući i u gostima, te Litvance na njihovu terenu”, prisjetio se svojevremeno Lerić u jednom intervjuu za sportsport.ba.

Pričao je tada i o nimalo laganom prijelazu iz igračkih u trenerske vode.

“Nije bilo nimalo lako pošto sam ušao u sve to bez imalo iskustva. Trenerski posao je posao koji zahtijeva zaista mnogo odricanja i puno rada a i puno sreće. Šta znači trener danas? Selektiraš ekipu i doslovno je napraviš u osmom, devetom mjesecu, upišeš par poraza, odmah si na dnu. Trener je danas samo potrošna roba nažalost. Mislim da se taj zanat mora peći uz nekog iskusnijeg i to dugo vremena.”

“Mislio sam da ću za stalno ostati u sportu, ali u ovim vremenima ništa se ne može predvidjeti sa sigurnošću. Jedna vrata su nažalost zatvorena, tamo gdje sam se najbolje snalazio, ali otvorila su se nova. Sportski radnik teško može sebi priuštiti da ne radi pola godine, kao što je bio slučaj u vrijeme situacije s COVID-19”, pričao je Lerić.