Piše: Dragan BURSAĆ (CdM)

“NIKO nije PUSTIO Crnu Goru da ode iz bolesnog braka sa Srbijom. Ona je dobrovoljno, voljom svojih građana, napustila tu toksičnu zajednicu. A Vučićev neprebol za “srpskim morem“ jeste, zapravo, ljutnja kukavnog pijanice jer nema više nad kime da se iživljava u nakaradnom braku. I zato – daleko vam lijepa srbijanska kuća! Imate je, po mjeri vam je!“

Na spektakularno propalom kontramitingu u Jagodini, koji je sazvala vlast SNS-a kako bi, prije svega, uvjerila Vučića i samu sebe da je “sve u redu“ i da “situacija nije tako strašna“, neurotični Vučić hvatao se za sve za što se mogao uhvatiti, ubjeđujući i sebe i ljubitelje sendviča kako je situacija dobra. A kad se hvata svega, ne može da ne spomene i Crnu Goru – to je postala očekivana stvar.

Vučić opet na Šešeljevim postavkama

“I kada je Crna Gora odlazila, i tada su ćutali… A sada smo čuli, dragi narode, da su imali dogovor da Crna Gora ode, da je to bio uslov njihove podrške, odnosno spoljne podrške njima da osvoje vlast u Beogradu, da se odreknu Crne Gore i da se odreknu Kosova i Metohije. I ni to im nije bilo dovoljno, već su opljačkali Srbiju onako kako niko nikada nije opljačkao, opljačkali su je oni od 2000. do 2012. godine. Oni su postali bogati, a narod siromašniji nego ikada“, rekao je ozareno Vučić, navodno se obraćajući “opoziciji“, koja se i piše i izgovara s debelim znacima navoda.

Suštinski, on se obraćao narodu, a ton mu se opet tjunirao na fabričke postavke Vojislava Šešelja. Jer, sve je već ispucao beogradski vožd: i ucjene, i pokušaj dogovora, i prijetnje – i tako jedno tri kruga. Studenti srbijanski ga ne šljive ni tri posto, protesti su sve veći, a huk se čuje i do njegovog prozora, da ne kažem do Marka Đurića. Došli su posljednji dani, a to znamo po retorici “žala nad izgubljenom Crnom Gorom“.

I to je, zapravo, jedina iskrena Vučićeva retorika.

Samo u njoj se on otkriva ispod tona EU i američke farbe pod kojima se na silu pokušava umiti i evropeizirati. I mora tako, jer ga umivenog i evropeiziranog neće oni koji ga uz sendvič u ruci podržavaju. Pa zato, najednom, nakon bezmalo dvije decenije, isplivava taj žal za izgubljenom teritorijom, za “srpskim morem“ i za svim onim što je bilo ekstenzija Velike Srbije, koja se nepovratno okrnila i onda, onako mala, počela da jede svoju djecu – i bukvalno i figurativno.

Toskična veza sa pijancem je odavno završena

A realnost na terenu kazuje da Crna Gora nije bila nekakav objekt vlasti i opozicije u Srbiji, nego zemlja, država i kolijevka crnogorskih građana koji su nakon 1918. godine kazali da im je dosta toksične veze s pijanicom, koji parnim datumima uzima, a neparnim se izvinjava. I zaista, Vučićev žal za Crnom Gorom jeste žal pijanice i siledžije za suprugom koja ga je konačno napustila, a taj žal je zapravo žal za odsustvom predmeta iživljavanja. Jer, kud će sad radikalska Srbija, i nad kim će sad, kad je svedena na svoje granice?

Srbiji je najteže u svojim granicama

A Srbiji je najteže kad je u svojim granicama. Onda sav bijes mentalne, emotivne, ekonomske i svakovrsne političke impotencije mora da svaljuje na sebe, u autodestruktivnoj ejakulaciji – jer drugih nema, da prostite. Ne vjerujete? Probajte nacrtati Srbiju u njenim granicama, i pretrpićete nesuđene uvrede od srpskih nacionalista-kojima nikad dosta neograničene Srbije.

Jadna Srbija, ostala je sama! Eto, to je poenta i Vučića i vučićevih. A ta poenta krije mnogo dublju priču – onu o prvoj i drugoj Jugoslaviji, koje su velikosrpskom nacionalizmu bile i ostale tek poligon, preciznije garaža za iživljavanje strasti koje prema većima nisu smjeli, a prema svom narodu nisu mogli ili htjeli pokazivati.

I nije da dobar dio međunarodne zajednice nije nasjeo, niti da i dalje ne nasjeda na ove plačljive žalopojke iz Srbije, čiji je Vučić samo jedan od emisara. Nemojte zaboraviti gotovo nemoguće uslove na referendumu, koje je Crna Gora uprkos svemu uspjela demokratski da ispuni 2006. A sjetite se kako su govorili da će “umrijeti od gladi“ Hrvatska, BiH, Slovenija i Makedonija kada se odvoje od Jugoslavije, čitaj Srbije. A sva je istina da je Srbija, na lovorikama kolonizatora, ostala bez sposobnih ljudi, industrije, resursa, mora i strategije kako preživjeti bez eksploatacije.

Nije Crna Gora vlasništvo Srbije

A priča o “odlasku Crne Gore“ – kao da je ona vlasništvo Srbije? Neću dužiti, dovoljno je i ovo:

Crna Gora je bila država prije Srbije. Crna Gora je podigla jedan od prvih oružanih ustanaka u Evropi u Drugom svjetskom ratu. Crna Gora je branila i štitila srpsku vojsku u povlačenju u Prvom svjetskom ratu, a ovi su im se “zahvalili“ okupacijom nakon rata. Crna Gora je, u najmračnijem periodu srpske istorije, bila sigurna kuća za istinsku opoziciju u Srbiji. Da nje nije bilo, ni ovo malo mislećih glava ne bi preživjelo.

Prema tome, NIKO nije PUSTIO Crnu Goru da ode iz bolesnog braka sa Srbijom. Ona je dobrovoljno, voljom svojih građana, napustila tu toksičnu zajednicu. A Vučićev neprebol za “srpskim morem“ jeste, zapravo, ljutnja kukavnog pijanice jer nema više nad kime da se iživljava u nakaradnom braku.

I zato – daleko vam lijepa kuća! Imate je, po mjeri vam je!