Sarajevski muzičar Saša Lošić Loša, koji će na Valentinovo sa svojim bendom Plavi orkestar održati koncert u zagrebačkoj Areni, za Gloriju govori o danima kada zbog popularnosti nije smio hodati ulicom, otkriva zašto je za život odabrao Sloveniju, ali i žali li zbog nečega u karijeri.

Pjevač Saša Lošić Loša (60), frontmen sarajevskog benda Plavi orkestar, na intervju je stigao na vrijeme, s toplim osmijehom na licu i pozdravom: "Kako ste mi, raja?", ne odajući dojam jedne od nekadašnjih najvećih muzičkih zvijezda naših prostora. A bio je upravo to - na kućnu adresu stizale su mu hiljade pisama zaluđenih obožavateljica od kojih ga je čuvala policija, nije se mogao slobodno kretati ulicama, čak ni voziti automobilom. Loša i ostali članovi benda - Mladen Pavičić Pava (58) te Samir (60) i Admir Ćeremida (60), legendarna četvorka iz Plavog orkestra, zasvirat će u zagrebačkoj Areni na Valentinovo u svom izvornom sastavu, prvi put nakon više od trideset godina. Ovi pioniri ex-jugoslavenskog rocka vraćaju se na scenu u velikom stilu, budeći nostalgiju na neka prošla vremena i podsjećajući nas na onu najvažniju životnu esenciju - ljubav. Saša nam je ispričao sve o najvećim danima slave koja zapravo nikada nije izblijedjela, o životu na nekoliko različitih adresa i porodici.

Što vam prvo padne na pamet kada se sjetite početaka Plavog orkestra? Bili ste srednjoškolac i punker nježne duše.

- Sjećam se proba, gitara, atmosfere tolerancije. Ranih 80-ih bilo je moderno formirati grupu i mi smo pripadali prvoj generaciji punkera i Novog vala u Sarajevu, New Primitives pokreta, ali s dozom urbane melankolije u sebi. Slažem se da smo bili jedna vrsta "punkera nježne duše", kako ste to precizno detektirali.

Kako su roditelji reagirali kada su shvatili da ćete biti muzičar?

- Moji roditelji Nada i Dobrota bili su netipični za socijalistički format društva u kojem su se muzička zanimanja smatrala neozbiljnima. Kada sam ih 1985. nazvao iz studija SiM sa Zelengaja i rekao da se ne vraćam na fakultet, samo su rekli: "Ako je to tvoja odluka, sine, mi ćemo je poštovati". Možda zato što je majka živjela u svijetu literature, voljela muziku, svirala gitaru, a otac vodio prvu književnu reviju, bio je pjesnik, novinar, s kolegama je osnovao Televiziju Sarajevo. Mi smo tek poslije koncerata na Poljudu, Tašmajdanu i Skenderiji shvatili da nećemo "plesati samo jedno ljeto" kao neke grupe prije nas. Bili smo u epicentru nečeg važnijeg, omladinske revolucije u kulturi.

Imali ste vojsku obožavatelja, dobivali vreće pisama, vladala je prava manija... Kako ste uspijevali zadržati hladnu glavu?

- Bili smo klinci u punoj snazi, ostvarivali smo svoje snove i sviđala nam se ta euforija oko nas. Koncerti bi završili, ljudi nas zvali na bis, a mi smo već bili na putu u hotel gdje su nas čekale hiljade obožavatelja i morao nas je osiguravati kordon policije. Tri-četiri godine nismo mogli normalno hodati ulicama, pratili su nas, nismo izlazili iz hotela, skakali su i udarali po našim autima... Sada to zvuči tako nestvarno. 

Onda je došao rat i svatko je otišao na svoju stranu. Zašto ste za život odabrali Sloveniju?

- Osjećao sam se dobrodošlo, a i prije rata sam posjećivao Ljubljanu, Portorož, Bovec, Kranjsku Goru. U Ljubljani sam prvih godina snimao reklame, a onda pisao muziku za TV serije, kazališne predstave i filmove za koju sam dobio brojne nagrade. Drago mi je da su filmovi na kojima sam radio postali jedni od najgledanijih - "Outsider", "Kajmak i marmelada" ili "Petelinji Zajtrk" gdje naša draga prijateljica Severina pjeva "Gardelin". Ta je pjesma, koju sam napisao specijalno za nju, postala jedna od najomiljenijih u Sloveniji.

Originalna postava benda naći će se na pozornici 40 godina kasnije. Kako ste to dogovorili?

- Pava me nazvao iz Toronta, gdje živi, da mi izrazi sućut zbog smrti mog voljenog oca Dobrote. Bilo je to u doba pandemije koronavirusa i tada smo svi zajedno počeli razgovarati o tome. Njegova želja je bila da nam se pridruži i, eto, ostvarila se nakon dugog odgađanja. Priča pod imenom "Kao nekad" kulminirat će u Areni Zagreb, gradu u kojem smo snimili sve albume, karte su planule dva mjeseca ranije, a održat ćemo i ljetni koncert na Šalati 4. jula.

Ljubav života pronašli ste u partnerici Špeli Možini. Kako je ona reagirala na okupljanje originalne postave Plavog orkestra, i to baš na Valentinovo? Je li ona vaš fan, ima li omiljenu pjesmu?

- Sve naše bliske osobe ostale su dirnute, bit će to jedan od najznačajnijih momenata u našem životu. Ali niko od njih nije fan Plavog orkestra. Recimo, mojima se najviše sviđa muzika koju sam napravio za seriju "Vratit će se rode". 

A koja je pjesma vama najdraža?

- Skrivene pjesme koje nisu postale hitovi poput "Ljubav nije laka stvar" jer slavi uzvišenu poetiku ljeta, "Uspomene" zbog vremena u kojem je nastala, "Jedina" jer je posvećena i "Soldatski bal" jer je prva pjesma koju sam napisao u životu. 

Žalite li zbog nečega u karijeri i životu kada se osvrnete unatrag?

- Riječ "karijera" sam prvi put spomenuo ranih 80-ih. Na prvom nastupu New Primitives bendova u sarajevskom klubu CEDUS svirali smo uz Zabranjeno pušenje i Elvisa J. Kurtovicha i ja sam donio televizor od kuće da puštamo neke spotove. Roditeljima sam na vitrini ostavio cedulju na kojoj je pisalo: "Dragi moji, uzeo televizor. Važno za karijeru! Vaš Saša". I to me navodi na razmišljanje je li vrijedilo sve što sam napravio? Mislim da sam u umjetničkom i u životnom smislu negdje profitirao, a negdje gubio. Ipak, kada bih mogao opet birati, izabrao bih neki drugi put.

Možete li usporediti Sarajevo danas i prije 40 godina?

- Bilo je i ostalo grad s dušom, posljednji ostaci svijeta koji smo poznavali, koji je i u najtežim trenucima našao motiv da živi dalje. Volim prirodnost i neposrednost Sarajlija te što probleme gledaju s vedre strane i što smo tamo odrastali u isto vrijeme uz "Zaratustru" Richarda Straussa, grupe Gang of four i Clash, izvornu narodnu muziku, jazz, Princea, dalmatinske klape. Bilo je specifično. Ja sam se vratio 2016. i ostao do 2020., i to u najstarijem dijelu grada, na Baščaršiji. Družio sam se s prijateljima iz djetinjstva, izlazio svaki dan s ocem na kafu, imao svog pekara, urara, omiljenu aščinicu, buregdžinicu. Sarajevo je dinamično, zanimljivo, uvijek neko naleti iz bijelog svijeta. Mnogi se rastuže prebirajući po porodičnim albumima, žale za starim vremenima, ali i nova nose nešto dobro.