Umro je jedan od najvećih hrvatskih pjesnika Petar Gudelj. Na društvenim mrežama, na profilu Petar Gudelj, oprostili su se od njega: "Noćas nas je napustio naš veliki Petar Gudelj. Tužni smo. Dragi Petre, hvala ti na velikom djelu kojeg si iza sebe ostavio". Vijest je prenio i Radio Imotski.

Rođen je u Podosoju kraj Imotskoga, 29. rujna 1933. Diplomirao je 1959. opću književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje je živio do 1990. i radio u izdavaštvu do 1972., a potom kao profesionalni književnik.

Objavio je zbirke pjesama Ruke, suze i čempresi (1956), Isus je sam (1961), Suhozidine (1974) te u zrelijoj fazi Štit (1979), Mit i med (1982), Vlkoe (1983), Hesperidske jabuke (1986) i dr., a svih četrnaest zbirki tiskanih do 1993., zajedno sa šest neobjavljenih, sabrano je u troknjižju Golubice nad jamama (1993).

Središnji mu je tematsko-motivski sklop vezan za sredozemni krajolik, život i mit, služi se naglašenim slikama i preuveličanim metaforama te škrtim rječnikom i jakim riječima, u kojima često odzvanja narodni stih. Poetiku je pročistio i zaokružio u kasnim zbirkama iznimne kritičke recepcije Sve što si donio iz planine (2012), Da zađe mjesec da izađe sunce (2017) te opsežnom Munje i naranče (2018), kao i u dnevničkoj knjizi Za svojim pjesmama (2020). Izabrane pjesme objavio je u knjizi Pelazg na mazgi (2004). Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (2010).

Ostale važnije zbirke: Pas, psa, psu (1967), Tropi počela (1976), Europa na tenku (1987), Po zraku i po vodi (2002), Duša tilu (2010), Dva ili tri ljeta, dvije ili tri zime (2021).

Nedavno su mu iz Školske knjige izdali, na njegov, 90. rođendan, knjigu, i poručili su: "Istina je da Gudelj nije dobio zasluženo priznanje, pa ni mjesto u suvremenoj hrvatskoj poeziji, osobito za svoje knjige iz beogradskog razdoblja... poručuju iz Školske knjige".