Priredio: Dino Bajramović

Gost književne manifestacije “Slovo Gorčina” u Stocu, u septembru 2012., bio je veliki hrvatski pjesnik Petar Gudelj, autor više od dvadeset knjiga poezije od kojih nijedna nije bila prosječna, već je svaka, po mišljenju kritike, bila puno, puno više i nešto puno, puno jače.

Tada je za magazin "Slobodna Bosna", iako je nerado pristajao na intervjue. govorio o beogradskim godinama, o tome šta “ovdje” znači “biti isti”, o zemlji i jeziku, avangardi i Titu.

SUPROTSTAVLJANJE SVIMA U - BEOGRADU

Odgovorio je na početku našeg razgovora na pitanja kada je napisao pjesmu "Zemlja u jeziku" i je li važnije imati zemlju ili jezik.

"Napisao sam je, negdje tamo... Čekajte, u kojoj je to mojoj knjizi? Je li 'Mit i med'? Ili je 'Vrulja'. Eto, kako znam svoju poeziju. No, obje te knjige su izišle 1982. godine. A 'Zemlja u jeziku' napisana je svakako krajem sedamdesetih godina. Kod mene se kaže: 'Ne mogu iskopati zemlju iz jezika/Ne mogu iščupati jezik iz zemlje...'

Mislim da je to isto. Dakle, jezik i zemlja su isto. I nije bilo izravnog povoda da npišem tu pjesmu. To je iz mog osjećanja. Iz toga moga osjećanja zemlje i jezika izrasle su manje-više sve moje knjige. O jeziku kao takvom, a o zemlji da ne govorim. Napisao sam o tome stotine pjesama. Naravno, nigdje tako eksplicitno, nigdje tako izravno kao u ovoj pjesmi. A, eto, ta mi se pjesma tako omakla, šta ja mogu.

Svak’ ima svoju zemlju, ima svoj jezik. A mi svi imamo sve. Ljudi imadu ljude. Ljudi imadu zemlje, imadu jezike. U svim jezicima se ne snalazimo. Mi ne čitamo poeziju u svim jezicima, a bilo bi to divno i sjajno.

Poezija se može čitati samo u jednomu jeziku. U onomu jeziku na kojemu je ona napisana. I ni u kojem drugom! Sve su ostalo surogati, sve je to nešto nalik ali ne ono pravo“, rekao nam je Petar Gudelj u Stocu.   

Petar Gudelj (Foto: PIxsell)   

Radnja se dešava u Beogradu, druga je polovina šezdesetih godina. Jugoslovenska je to metropola, jedan od važnijih evropskih glavnih gradova, a Petar Gudelj iz Podosoja modernizuje čitanku i osavremenjuje lektiru za srednjoškolce. Iz ondašnje, ali i današnje perspektive - golemo! Bio je to rizičan potez, jer se, zapravo, Pero svima suprotstavljao.

"Dobro, ja sam u školu tamo unio tekst moderne književnosti. I to one prave književnosti, koja služi samo ljepoti, služi samo čovjeku. I nije nikakva sluškinja politike. Nije sluškinja povijesti. Nije sluškinja ideologije. Nego je samo u službi čovjeka. To je jedan potpuni pogled na književnost koji je ovladao kod nas, ali ne do dna. Nije ušao u nastavu.

Jer, nastava je kapkala za tim jednim pravim shvaćanjem književnosti, poezije i umjetnosti. Ona je bila stotinu godina iza toga. Učinio sam jedan napor, ne ja sam, učinilo je i vrijeme za me, iskoristio sam taj trenutak i od tih najljepših tekstova iz svjetske književnosti napravio sam četiri čitanke i četiri priručnika teorije književnosti“, govorio je veliki pjesnik.

TITO I POEZIJA

Petar Gudelj napisao je između ostalih, knjige poezije "Ruke, suze i čempresi", "Pas, psa, psu", "Štit", "Vrulja", "Mit i med", "Evropa na tenku", "Vuk u novinama", "Moja Imota", "Put u Imotu", "Sve što si donio iz planine".

Pjesme su mu prevođene na slovenački, poljski, rumunski, engleski, švedski jezik, te su uvrštene u sve novije antologije. Napisao je i veliki broj scenarija za dokumentarne filmove, a bio je i glavni scenarista filma "Vrulja u vrulji".

Tih godina, kad smo razgovarali u Stocu, Petar Gudelj devet mjeseci živio je u Zagrebu, a tri u Baškoj Vodi, gdje je osnovao Malu nakladna kuća "Sveti Jure".

Dakle, napravio je četiri čitanke i četiri priručnika teorije književnosti od druge polovine šezdesetih pa do osamdesetih godina:

"Dok se politika nije tako drsko, bezobraznički umiješala i pokušala utjecati na to, propisivati pisce, tekstove itd. Kod mene su dolazili, takoreći, na koljenima, od urednika u izdavačkoj kući gdje su izlazile te knjige do ne znam koga ranga u ministarstvu kulture da ja na tome radim.

Ali sam ih odbio s indignacijom. To s Miloševićem nije krenulo krajem osamdesetih, već puno ranije. Vršene su pripreme za ono što će uslijediti kasnije, a ja u tome nisam htio sudjelovati.“

A je li se Tito petljao u prosvjetu? "Čuo sam, a da li je to istina pojma nemam, da je Tito čitao i poeziju. Ali mu je to dolazilo u malim dozama, jer su od njega sve krili. Možda je on bio puno bolji nego što ga mi imamo sada u percepciji“, kazao je Pero.

Te, 2012., tada najvećeg živućeg hrvatskog pjesnika u Stocu nije došao pozdraviti niko iz lokalnog ili kantonalnog odbora HDZ-a BiH. Ali su zato štimali godišnji odmor zbog koncerta Marka Perkovića Thompsona tri godine ranije u istom gradu.

VANVREMENSKA POEZIJA

“Zemlja u jeziku”

Imam zemlju u jeziku.
Jezik u zemlji.
Zemlju nad jamama,
jezik pun jama.
Imam Mosor i Velebit
od lubanja.
Imam mjedeni Mjesec.
Imam medeno Sunce.
Iz lubanje, iz jezika iza|e.
U lubanju, u jezik, za|e.
Po Mosoru čuvam koze.
Po Velebitu vukove.
U lubanje sadim smokve.
Po jeziku sijem pšenicu.
U očnim dupljama
držim pčele.
Jako je moje vino.
Sladak je moj kruh.
Gust je med i bistar vosak
iz mojih ulišta.
Nebo mi je u ponorima,
a u nebesima zemlja.
Jednako volim
nebo i zemlju.
I sve što gmiže i hoda,
leti i pliva.
Lisicama i lasicama
kujem krv.
Kopcima
o{trim kljun.
Vukovi kod mene
školuju glas.
Čovječja ribica u mom oku
uči da pliva.
Imam zemlju u jeziku.
Imam jezik u zemlji.
Ne mogu iskopati
zemlju iz jezika.
Ne mogu iščupati
jezik iz zemlje.