Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić osvrnuo se na ovogodišnju Minhensku konferenciju. 

Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:

Ovogodišnja minhenska konferencija je bila, blago rečeno, nešto sasvim drugo u odnosu na prijašnje. I sigurno šokantna ali, za nadati se, otrjeznujuća za veliki broj evropskih lidera. Ako pak griješim i ispostavi se da nije došlo do političkog otrežnjenja evropskog političkog, poslovnog i svakog drugog establišmenta, cijeli evropski kontinent naći će se u velikom problemu tokom drugog Trumpovog mandata.

Centralni događaja ovogodišnje minhenske konferencije svakako je govor potpredsjednika SAD-a, JD Vance. Bilo je pomalo otužno, da ne uoptrijebim drugi izraz, slušati pojedine evropske lidere koji su govorili prije Vancea, izuzev predsjednika SR Njemačke Steinmeiera, koji je bio kritičan prema novoj US administraciji i koji nije ostao ni da sasluša Vanceov govor. Svi govornici prije Vancea, izuzev pomenutog Steinmeiera, nastupili su molećivo, gotovo panično preklinjući za nastavak US politike prema EU, politike kakvu su poznavali prije ponovnog ulaska Trumpa u Ovalni ured.

Međutim, JD Vance je bio nemilosrdan prema Evropi. Potpuni muk i šok, uz pokoji uzvik nezadovoljstva vladao je dvoranom. Aplauzi nisu pratili Vanceov govor, samo tišina. Kada sagledate Vanceov govor i atmosferu u sali punoj evropskih lidera, tek tada vam postane jasno koliko je nerazumjevanje i koliki je jaz nastao između evropskog političkog establišmenta i nove administracije u Washingtonu. Čini mi se da je taj jaz nepremostiv. Za Evropu sigurno dolaze teška vremena. Od drugog svjetkog rata, SAD siguno nikada nisu bile jače kao što su to sada sa Trumpom kao predsjednikom. Ali nikada nije ni ovako brutalno bila ogoljena politika Washingtona. Sada se sve vidi i zna, za razliku od nekih prijašnjih vremena. Sve što aktualni predsjednik SAD kaže, on zapravo i misli i učiniće sve da to provede.

I naravno, moramo sebi postaviti pitanje gdje smo mi u svemu tome i kako se postaviti u budućnosti. Dodik i dodikovci otvoreno likuju i očekuju sve benefite od nove administracije, Čović isto, uvjetno rečeno “sarajevska” politička scena posvađana, podijeljena i gotovo ne obraća pažnju na sve to.

Mislim da bi nam prvo što trebamo uraditi bilo zapravo buđenje iz slatkih snova u kojima nas neko drugi brani i brine za nas. U ovakvom svijetu koji se još rađa, niko to neće uraditi. Krajnji je trenutak da se okrenemo sebi i da u sebi tražimo snagu. Nema više Murphya, nema više O’ Briena, “stručnjaka” za Balkan i Bosnu i Hercegovinu, Schmidt se sklonio u najdublju rupu, ne pojavljuje se, a sve o čemu misli jesu rezultati novih izbora u Njemačkoj i nada se da bi, nekim čudom, mogao politički preživjeti, Evropa pokušava da se presabere i sve što možemo željeti jeste da to i uspije.

Ne volim da pričam o ratu. Na kraju krajeva slabo ko to više i želi da sluša. Ali sam, pored mnogih užasnih u ratu naučio i jednu korisnu stvar, vrlo primjenjivu i u današnjem svijetu – kada si jak onda si i partner u razgovoru, onda si subjekt, a kada si slab, nikome nisi potreban, onda si objekt!

Učinimo nešto sami za sebe!