Tog 3. januara 1925., Benito Mussolini je u Italijanskom parlamentu održao najvažniji govor u svom životu. Njegova karijera je bila pri kraju. Tijelo socijalističkog poslanika i njegovog ogorčenog neprijatelja, Giacoma Matteottija, otkriveno je u plitkom grobu u blizini Rima, a sve više dokaza ukazivalo je na Mussolinijevu odgovornost za njegovo ubistvo.

Uz kralja, staru liberalnu demokratsku elitu, ljevicu i mnoge iz njegove vlastite stranke koji su vršili pritisak za njegovu smjenu, Mussolini je izjavio da sve - fašističko nasilje, nemoral, previranja u koja je Italija potonula - bila su njegova krivica, “jer sam ja, samo ja, stvorio Italiju”.

Po istom principu, on je jedini bio čovjek "sposoban napraviti dominaciju u kriznim trenucima". U Parlamentu muk. Bez glasa bilo kakvog suprotstavljanja. Diktatura je spašena, piše za The Guardian Caroline Moorehead u svojoj 81. godini. 

VLAST, SLAVA I POTPUNA MOĆ

Temeljena samo na prvom tomu istoimene trilogije Antonija Scuratija - rođenog Napolitanca koji je odrastao u Veneciji i profesora komparativne književnosti i kreativnog pisanja na Univerzitetu IULM u Milanu, te urednika u novinama "Corriere della Sera" - i obilježena pohvalama italijanskih kritičara - ialijanski mediji ocijenili su ovu seriju od osam epizoda kao najbolju viđenu na Venecijanskom festivalu i jednu od najboljih italijanskih serija do sada - "Mussolini: Sin stoljeća" pokriva samo šest godina Mussolinijevog života, od dana koje je proveo kao prgavi, ali vrlo uspješni novinar u Milanu do preuzimanja vlasti i dodjele potpune moći samom sebi.

Joe Wright, poznatiji po svom nježnom pristupu i laganom dodiru u "Ponosu i predrasudama", proizveo je seriju koja je glasna, provokativna i nasilna. Muzika koja je prati je pulsirajuća, neprestana i često nametljiva, s povremenim djelićima glazbe Verdija i Puccinija. Sve je tamno, duboko tmurno i boje sepije, čitamo u tekstu Caroline Moorehead.  

Serija je promovisana kao 'biografska historijska drama', što i jeste, sa velikom slobodom u 'igranju' s činjenicama. Bilo bi, međutim, pošteno reći da se narativ većim dijelom drži blizu širokog zamaha Mussolinijevog uspona.

Gerarci, viši fašistički oficiri poput pionira avijacije Itala Balba i grubog i radikalnog Roberta Farinaccija iz Cremone, prikazani su u svojim pohlepnim, oštrim, vulgarnim fazama; i njegova ljubavnica, italijanska novinarka, kritičarka umjetnosti, mecena, kolekcionarka, istaknuta savjetnica za propagandu Nacionalne fašističke partije i Mussolinijev biograf, Margherita Sarfatti, s pravom se smatra osobom koja je imala značajan utjecaj na razvoj novonastale ideologije fašizma. Rachele, Mussolinijeva dugogodišnja žena, potisnuta je u sjenu, a Bianca Ceccato, majka jednog njegovog vanbračnog djeteta, prisiljena je zastupati mnogu drugu djecu kojoj je Benito otac.

Ali, detalji ponekad i potonu u moru stvarnih činjenica. Vrlo je malo vjerovatno da je Quinto Navarra, Mussolinijev sobar, vidio Matteottijev krvavi novčanik u ladici stola svog poslodavca. Crnokošuljaši nikada nisu organizirali veliki skup duž Appijeve ceste, a Mussolini se sigurno nikada nije bacio unazad u naručje svojih gorljivih sljedbenika koji su bacali plamen. Cesare Rossi, režimski novinar i čovjek od povjerenja za distribuciju propagande, ovdje je prikazan kao Duceov glavni pouzdanik - kada je tu ulogu zapravo imao njegov brat, Arnaldo. Čitamo i kritičke tonove u The Guardianu.

CVJEĆARI BEZ CVIJEĆA

Luca Marinelli je uvjerljiv u izvedbi narcisoidnog, bombastičnog, nesigurnog Mussolinija koji, kada se ne obraća Rossiju ili golemoj svojoj bisti u Palazzo di Veneziji, govori direktno u kameru, nama, svojoj publici. Vrlo je malo scena u kojima njega nema u kadru, "snimljenih malo odozdo, kako se nadvijaju nad nama, povjeravajući svoje misli, svoje trijumfe, svoj prezir prema svojim drugovima“: 

"Možda je od detalja važniji nedostatak suptilnosti, gruba jukstapozicija između zdravog razuma koji predstavlja Matteotti i bučnog, neartikuliranog barbarstva koje nude fašisti", piše Moorehead. 

Ilustracija: Agencije

Malo je trenutaka u TV seriji za predah. Ona nije za one sa slabim srcem. Mnogi ljudi doista su bili pretučeni, mučeni ricinusovim uljem i ubijeni od strane fašista, ali ne u ovakvim golemim razmjerima. Marš na Rim zapravo nije završen kao krvoproliće, kao što se u seriji sugeriše, već potpuno mirno. U Milanu, Torinu i Parmi, gdje se bila jača opozicija, fašisti su tiho i glatko preuzeli kontrolu. Rim, na dan kada je kralj izgubio živce i ponudio Mussoliniju mjesto premijera, opisan je kao u grad pun oduševljenja, a cvjećarima je ponestalo cvijeća. 

Izgubile su su neke od zanimljivijih, širih perspektiva. Recimo, da je Mussolini imao prijatelje u inostranstvu: do 1923., sir Ronald Graham, ambasador Velike Britanije u Italiji, izvještavao je šefove u Londonu da je Mussolini "državnik iznimnih sposobnosti i stručnosti". Pa, između ostalog, dobijate osjećaj da je sama Italija u ranim 1920-im, bila država koja se osjećala izdanom od saveznika. No, bilo je tamo i puno pametnih, artikulisanih ljudi, poput historičara Gaetana Salveminija i filozofa Benedetta Crocea, antifašista koji su se, poput Matteottija, žestoko borili kako bi spasili Italiji od diktature.

TV serija "Mussolini: Sin stoljeća" emitirana je u Italiji prije početka prikazivanja u Velikoj Britaniji i privukla je veliki broj gledatelja, od kojih su mnogi bili oduševljeni. U savremenoj Italiji, Mussolini je uvijek tu negdje. Na kraju II svjetskog rata, saveznici su planirali zemlju osloboditi od svih vidljivih znakova diktature. Ali, otkrili su da je Mussolini uspio uspješno utisnuti fašističku ideologiju u sve pore tog društva. Imao je svoj pečat na kućama, stadionima, a ponegdje i u čitavim gradovima.

U Predappiiju u Emiliji-Romagni, gdje je "Il Duce" odrastao, i dalje je mjesto hodočašća Italijana, koji tu dolaze na godišnjicu Marša na Rim - održan od 27. do 29. oktobra 1922. godine - kako bi podigli desnu ruku za fašistički pozdrav i kupili replike raznih "Duceovih" kaciga i beretki. Na jezeru Garda (Lago di Garda), u podnožju Alpa, gdje je bilo sjedište njegove posljednje vlade, i dalje postoje vile u kojima su on i njegova ljubavnica Clara "Claretta" Petacci živjeli, samo što su to sada hoteli s pet zvjezdica. Sobe koje nose njihova imena rezervirane su godinama unaprijed.

Knjige o njemu, njegovoj obitelji i fašističkom vodstvu nikada se ne prestaju štamšpati, distribuirati i prodavati. "Mussolinismo", naziv pod kojim je poznat kult u Italiji, nije ilegalan. Pa stoga ne čudi da kada je Giorgia Meloni, bivša članica neofašističkog MSI-ja, imenovana za premijera, puno pričala i o Mussolinijevoj ostavštini.  

(Priredio: Dino Bajramović)