Piše: dr. sc.Nermin TURSIĆ

Usvajanjem zakona o zabrani funkcionisanja sudskih i istražnih organa Bosne i Hercegovine i Nacrta novog Ustava „rs-a“, te pokretanja procedure javne rasprave oko istog, ukazuje na činjenicu da politička kriza u Bosni i Hercegovini dobiva svoju novu dimenziju. Vjerovatno inspirisani Radovanom Karadžićem i njegovom velikosrpskom ideologijom aktuelne vlasti entiteta „rs“ u „Nacrtu Ustava „rs-a““ entitet „rs“ definišu kao „državu srpskog naroda“ koji ima pravo na samoopredjeljenje, „udruživanje u složene državne zajednice federalnog ili konfederalnog uređenja sa susjednim i drugim državama ili grupom država“, mogućnost osnivanja vojske sa pravom „ulaska u vojne saveze s drugim državama“ ili procjeni proglašenje „neutralnosti“.  

U skladu s tim Milorad Dodik sa svojim koalicionim partnerima upućuje jasnu poruku da entitet „rs“ pripada „srpskom narodu“, dok Narodna skupština „rs-a“ paralelno usvaja „Prijedlog zakona o zaštiti ustavnog uređenja „rs-a“, koji predviđa osnivanje specijalnog suda i tužilaštva „rs-a“. Time se „de facto“ šalje poruka entiteskih vlasti da neće poštovati odluke Ustavnog suda Bosne i Hecegovine koji je secesionističke zakone privremenom odlukom stavio van snage.

Jasno je da ovakve aktivnosti“ predstavljaju direktno kršenje „Dejtonskog mirovnog sporazuma“, ali nije jasno zagovaranje vlasti entiteta „rs-a“ za dosljednu primjenu istog. Dok se osuđeni separatista Milorad Dodik sa svojim koalicionim partnerima poziva na očuvanje „izvornog“ Dejtonskog mirovnog sporazuma, to mu ujedno predstavlja temelj u generisanju ustavne i političke krize u Bosni i Hercegovini. U toj namjeri ne treba dokazivati subjektivno kvalificiranje pravne suštine „Dejtonskog sporazuma“ od strane istih, ali treba ukazati na apsurdnost i paradoks takvog tumačenja zbog same činjenice da upravo sva ograničenja njihovog djelovanja proizilaze iz Ustava Bosne i Hercegovine.

Naime, činjenica je da Aneksom IV Dejtonskog mirovnog sporazuma nisu pobrojane sve nadležnosti i institucije koje su potrebne za nesmetano funkcinisanje države Bosne i Hercegovine, pa na osnovu toga vlasti entiteta „rs“ osporavaju državne institucije koje su se „naknadno“ formirale voljom entiteta. Međutim, činjenica je i da su njihovi stavovi suprotni Članu III, stav 5, Ustava Bosne i Hercegovine, koji je ostavio mogućnost da država Bosna i Hercegovina može preuzeti nadležnosti „u onim stvarima u kojima se o tome postigne saglasnost entiteta (...) koje su potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine (...) dodatne mogu biti uspostavljene prema potrebi vršenja ovih nadležnosti“. U skladu sa njegovom primjenom i propisanom zakonskom procedurom prenesene su nadležnosti sa entitetskog na državni nivo, i to, u proceduri u kojoj su u oba doma Parlamenta Bosne i Hercegovine glasali i predstavnici „entiteta rs“ koji danas osporavaju te iste nadležnosti.

To znači da se radi o postupku usvajanja nepovratne političke odluke od strane predstavnika „sva tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine“, jer za razliku od prenosa nadležnosti sa entitetskog na državni nivo ne postoji ustavni osnov za povrat prenesenih nadležnosti. Nemogućnost povratka nadležnosti se višeg na niži nivo se također temelji i na savremenoj ustavnoj teoriji prema kojoj stečene ustavne nadležnosti u „složenim državama predstavljaju nepovratnu političku odluku“. U duhu tog razumijevanja potrebno je istaći činjenicu da je Bosna i Hercegovina jedinstvena država, a ne konfederacija ili savez entiteta kako se to želi predstaviti od strane određenih političkih i akademskih krugova iz entiteta „rs-s“ i Srbije u kojoj bi entiteti kao suvereni subjekti imali pravo povrata prenesenih nadležnosti.

Pored toga, Ustavom Bosne i Hercegovine potvrđen je državni kontinuitet Bosne i Hercegovine u njenim međunarodno priznatim granicama, te je Bosna i Hercegovina definisana kao država dva entiteta i tri konstituentna naroda (zajedno sa ostalim). Međutim, konstituentnost ne znači etničku i teritorijalnu homogenizaciju u zasebnim entitetima, već naprotiv.

Entiteti su prema Dejtonskom sporazumu imperativno „ostali“ multietničke administrativne jedinice u kojima se potpuno isključuje mogućnost etničkog eksluzivizama ili bilo kakva druga kvalifikacija većinskih naroda što potvrđuju i odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. U skladu s tim je neophodno spomenuti i ranije Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine kojima su se spriječene ranije protuustavne radnje entitetskih vlasti „rs“. Tako Djelimičnom odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U-5/98,  („Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 11/00) zabranjena je upotreba riječi „granica” između entiteta, jer Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini govori o „razgraničenjima“ između entiteta, dok se termin „granica“ koristi u smislu granica između država, utvrđena neustavna odredba koja ovlašćuje organe „rs“ da donose akte i preduzimaju mjere za zaštitu prava interesa „rs“ protiv akata institucija BiH ili FBiH. Djelimičnom  odlukom,  broj  U-5/98 („Službeni glasnik Bosne i Hercegovineˮ broj: 23/00), utvrđeno je neustavno upotrebljavati sintaksu „država srpskog naroda”, dok je Djelimičnom odlukom broj U-5/98 („Službeni glasnik Bosne i Hercegovineˮ broj 36/00) istaknuta supremacija države nad entitetima koji su podređeni suverenitetu Bosne i Hercegovine, i to u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine koji uspostavlja “jasnu normativnu hijerarhiju“. U predmetu U 5/98 Ustavni sud Bosne i Hercegovine je jasno ukazao da „ustavne odredbe entiteta ne mogu biti suprotne odredbama Ustava BiH”. Prema toj odluci entiteti se moraju povinovati ustavno-pravnim principima Bosne i Hercegovine, ukoliko pak oni to propuste uraditi „država kao čuvar ustavnopravnih principa iz Ustava BiH mora efikasno osigurati ostvarenje ovih principa“.

Iz toga vidimo da je u svom osnovu politička kriza zabranjena Ustavom Bosne i Hercegovine i navedenim sudskim odlukama. Što više, u tim istim odlukama je definisana i obaveza države Bosne i Hercegovine da poduzme odgovarajuće mjere u ovakvim ili sličnim slučajevima. S toga je jasno da vlasti „rs-a“ ne postupaju sa ustavno-pravnog aspekta, kao što je jasno da postupaju sa aspekta stečene realne političke moći. U svom cilju na svaki način nastoje pokazati koliko su obesnaženi unutrašnji državni kapaciteti, pa usvajanjem seta secesionističkih zakona, kao i Nacrta ustava „rs-a“ nastoje pokazati da na prostoru entiteta „rs“ pravno ne postoji država Bosna i Hercegovina.

S druge strane, predstavnici državnih vlasti osim verbalne osude i medijske samopromocije ne poduzimaju nikakve konkretne akcije. Poražavajuća činjenica što zadovoljno izjavljuju kako Milorad Dodik, Radovan Višković i Nenad Stevandić ne mogu nigdje da se kreću osim na prostoru entiteta „rs-a“. Tim činom zanemaruju činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o skoro pa polovini teritorije suverene države Bosne i Hercegovine.

Još više zabrinjavaju različiti pogledi u postupku prevazilažnja krize u Bosni i Hercegovini. Vladajuće „sarajevske“ elite isčekuju asistenciju ili intervenciju međunarodne zajednice (međunarodnih snaga) u činu hapšenja osuđenih bjegunaca. Smatraju da bi se na taj način riješila kriza, a država Bosna i Hercegovina obračunala sa politikom separatizma i izašla jača nego ikada ranije. U isto vrijeme opozicija „rs-a“ vidi priliku za ulazak u vlast na državnom nivou kao početak preuzimanja entitetske vlasti, a Dragan Čović za usvajanje „Izbornog zakona Bosne i Hercegovine“ po mjeri „legitimnog predstavljanja“. Tu je svakako i „Trojka“ koja političku krizu vidi kao priliku za ostanak u vlasti, ali i lično predsjednik NIP-a, Elmedin Konaković u svemu ovome nastoji da se „iznjedri“ kao „prvak“ u Bošnjaka.

I tako, dok se preklapaju stranačka i lična očekivanja, aktuelne vlasti „rs-a“ zaokružuju entitet kao „suvereni etnički prostor“ iz kojeg blokiraju rad institucija države Bosne i Hercegovine i traže internacionalne partnere koji će podržati njihove političke ciljeve. To sve ukazuje će politička kriza u Bosni i Hercegovini još potrajati uprkos činjenici da su domaće poslijeratne vlasti svojim nerazumnim politikama raselile više stanovništva nego bilo koje okupacione vlasti u historiji Bosne i Hercegovine. I pored te činjenice, u svemu ovome jedno je sigurno. Mladi će i dalje odlaziti, a neko će biti „na dobitku“. Država, secesionisti ili Dragan Čović.