Piše: dr.sci. Nermin TURSIĆ

Dok ustavna i politička kriza potresa Bosnu i Hercegovinu u cilju njenog „smirivanja“ Aleksandar Vučić i ključni predstavnici Republike Hrvatske, Zoran Milanović i Andrej Plenković pozivaju na dijalog sve „unutrašnje političke aktere“. Ovakvi pozivi ne bi predstavljali ništa kontraverzno i bili bi legitimni da nije na djelu pokušaj urušavanja ustavno-pravnog poretka Bosne i Hercegovine, a time i same države Bosne i Hercegovine od strane vladajućih predstavnika entiteta „RS-a“. S tim u vezi se postavlja pitanje: šta ti pozivi istinski znače i koja je njihova pozadina ukoliko za pregovarače legitimišu osobe koje su bjegunci od bosanskohercegovačkog pravosuđa? Odgovor je jasan. Nastoji se osuđene secesioniste izvući iz domena prava i pravne odgovornosti i dodijeliti im legitimitet u procesu političkog dogovaranja. Zamisao je takva da se ta radnja odvija po uzusu na Radovana Karadžića koji je u periodu ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini bio na čelu separatističkih snaga, i umjesto da bude „ostraciziran“ on je sa svojim saradnicima postao legitimni pregovarač za svako buduće mirnodopsko rješenja u Bosni i Hercegovini. Na taj način je prkosio ustavu i zakonima Republike Bosne i Hercegovine, kao što danas Milorad Dodik zajedno sa svojim političkim sljedbenicima prkosi ustavu i zakonima države Bosne i Hercegovine.

Jasna namjera zagovornika „dijaloga“, ali nije jasno zašto se na takvu protupravnu radnju pozivaju zvanični predstavnici susjednih suverenih država? Da bi se prevashodno razumjele njihove namjere potrebno je razumjeti i službene politike Hrvatske i Srbije prema Bosni i Hercegovini. S tim u vezi je neophodno istražiti koliko su one emancipirane od ratnih politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, ili pak, koliko one danas počivaju na stavovima ovih političara.

Naime, nema dileme da je vanjska politika Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini u najvećoj mjeri utemeljena na dogovoru iz Karađorđeva na kojem je Franjo Tuđman sa Slobodanom Miloševićem dogovorio podjelu Bosne i Hercegovine. Upravo nakon tog sastanka vanjskopolitičko djelovanje Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini se zasnivalo na sintaksi da će teritorijalno „kroz Bosnu riješit problem Hrvatske”. Posebno ohrabrenje za ovakve stavove je našao nakon sastanka održanog u Beogradu novembra 1993. godine, kada je dobio garanciju od Slobodana Miloševića da realizacija projekta “Velika Srbija” ne podrazumijeva hrvatski teritoriji, već samo prostor „Srpske Republike Bosne i Hercegovine“. Ta činjenica je bila osnov za izgradnju “politike teritorijalnog inkorporiranja Hrvatske Republike Herceg-Bosne u Republiku Hrvatsku”.

Međutim, zbog takve politike uslijedile su prijetnje međunarodne zajednice uvođenjem sankcija Hrvatskoj po istom osnovu kako su uvedene Srbiji, pa je Tuđman bio prinuđen da revidira vanjskopolitičke stavove ili bar stavove vlastitog javnog nastupanja. Nakon toga je svoju političku energiju usmjerio ka konfederalizaciji Bosne i Heregovine, tvrdeći, da je to jedina mogućnost da „Bosna opstane kao samostalna država ili će se u protivnom stvoriti tri zasebne države ili pripojiti ih matičnim zemljama”. Ove navode potvrđuje Hrvoje Šarinić, kao što potvrđuje i Dobrica Ćosić. Što više, Ćosić je u svojoj knjizi “Bosanski rat” napisao, da su on i Tuđman “čvrsto uvjereni da se mir u Bosni može postići samo stvaranjem konfederacije tri nacionalne zajednice, jer (...) Tuđman smatra da Bosna i Hercegovina kao država u historiji nikada nije postojala, niti može da postoji. Izrazio sam punu saglasnost sa Tuđmanovim stavom. Dogovorili smo se da na toj osnovi utičemo na svoje sunarodnike u Bosni: ja na Srbe, on na Hrvate, i učinimo ih saveznicima”. U tom duhu je shvatljivo zašto je Tuđmanova koncepcija Hrvatske uvijek podrazumijevala i Bosnu i Hercegovinu, pa i u trenutku potpisivanja „Washingtonskog sporazuma“, za kojeg je rekao da „osigurava opstojnost hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini i strateške interese hrvatske države.“ Ovakvu politiku je programski „oživio“ i Miroslav Tuđman, kada je napisao, da je “krajnje je vrijeme da se vratimo načelima na kojima je dr. Franjo Tuđman stvorio i vodio hrvatsku državu (…) kako bi se Hrvatima u BiH osigurala ne samo fiktivna nego i stvarna konstitutivnost i teritorijalnost“. (Hrvatsko slovo, 15.12.2013.).

Posebno je interesantna Ćosićeva teza o dugoročnom savezništvu bosanskih Srba i bosanskih Hrvata koju potvrđuje neraskidivo saveznišvo Čović-Dodik. Također je interesantna i Tuđmanova namjera da se hrvatska pozicija u Bosni i Hercegovini mora učiniti legitimnom u svakom pogledu. Prema njemu to je podrazumijevalo da se u političkim procesima “sva krivica prebaci na muslimansku stranu” što upravo danas čini službeni Zagreb zajedno sa Draganom Čovićem. Primjer toga je konstantno optuživanje bošnjačke političke elite za pokušaj “unitarizacije” Bosne i Hercegovine, dok se cjelokupan bošnjački narod optužuje za “izbornu majorizaciju”. To se čini sa ciljem vršenja pritiska i iznalaženja “unutrašnjih partnera” za prihvatanja izmjene “Izbornog zakona BiH” zasnovanog na “legitimnom predstavljanju” i trećoj izbornoj jedinici kao preddispoziciji trećeg entiteta. Paralelno s tim aktivnostima Srbija provodi projekt “Srpskog Sveta” koji se prema “uputama” Slobodana Miloševića teritorijalno odnosi na entitet “RS”.

Na ovaj način se nastoji kreirati politički sistem koji podrazumijeva reinkarnaciju ratnog projekta “konfederacije naroda”. Prema njemu bi svaka etnička zajednica u Bosni i Hercegovini imala svoju teritoriju, svoje institucije vlasti i eksluzivno svoje političke predstavnike na državnom nivou koji bi dolazili metodom delegiranja iz etnički izbornih jedinica. Time bi Bosna i Hercegovina izgubila svoju državnosti i transformisala se u konfederaciju “etnoteritorijalnih zajednica”, koja bi prema savremenoj Teoriji države i prava mogla se kvalifikovala kao “savez entiteta” i nikako drugačije.

S tim u vezi je jasno zašto Srbija i Hrvatska pozivaju na “unutrašnji” etnički dijalog i zašto Bosnu i Hercegovinu kao suverenu državu priznaju samo retorički, dok je stvarni uticaj njihovih vlasti na “sunarodnjake” jasan i precizan. Jednostavno ih koristite da izazovu što veću etnoteritorijalnu podijeljenosti u kojoj nacionalne vođe imaju politički primat i na taj način podištavaju sve što je integralno, državno/bosansko i građansko.

Ukoliko bi se Bosna i Hercegovina prema tim namjerama u budućnosti presložila u konfederaciju “tri entiteta” (čitaj tri republike kako su u Ženevi dogovarali Ćosić i Tuđman), to bi značilo da bi svaki od tih entiteta u dogledno vrijeme stekao i pravo na secesiju. Odnosno, stvorila bi se predispozicija za tzv. “mirno razdruživanje” kako to već sada predlažu secesionističke snage u Bosni i Hercegovini.

To potvrđuje činjenicu da današnji odnos hrvatske i srbijanske politike prema Bosni i Hercegovini počiva na temeljima koju su definisali Tuđman i Milošević. Odnosno, ne postoje emancipirane vanjske politike naših susjeda prema Bosni i Hercegovini u odnosu na one ratne. Namjere su ostale iste, samo su modaliteti različiti. Što se nije postiglo u ratu, nastoji se postići u miru.