"Američki saveznici ovaj se put niti ne trude pružiti ruku SAD-u u jeku trgovinskog rata s Kinom", naslov je članka objavljenog ovoga ponedjeljka na portalu biznis orijentiranog Wall Street Journala.

I zaista, dok se dvije najveće ekonomije svijeta, Kina i SAD, međusobno prepucavaju s carinskim stopama i uslovima međusobne trgovinske razmjene, dojučerašnje članice tzv. "zapadnog bloka" daju (ni)malo naslutiti kako u tom srazu bezuvjetno stoje uz višedesetljetnog ideološko-sigurnosnog patrona, Washington.

Razlog njihove letargije možda je i najbolje (nehotice) sažela Trumpova pomoćnica za medije Karoline Leavitt, izjavivši: "Uvjereni smo da će svi saveznici SAD-a u konačnici doći do nas i bezuvjetno pristati na naše uvjete jer im treba američko tržište da opstanu. Naš predsjednik je svjestan toga, i upravo tu činjenicu koristi kao pregovarački uteg da nama maksimizira korist".

Da se trudila osmisliti arogantniji odgovor na medijski upit "postoji li strategija izlaza iz krize u koju se ova administracija sama uplela", ne bi bio ovako jezgrovit kao što je nehotice ispao.

Prijetnje i javno ponižavanje

Aktuelna postava Bijele kuće uvjerena je, tako, da svoje najodanije višestoljetne saveznike može javno ponižavati, prijetiti im aneksijom i servirati ih na pladnju svom historijskom suparniku, a onda se čudom čuditi kako ideja da će se svi poslušno postrojiti iza njih u "stezanju remena" Kini ne ide prema planu.

Naime, uprkos tome što Scott Bassent, Trumpov ministar finansija, aktualne pregovore koje Washington (navodno) vodi s predstavnicima 70-ak zemalja predstavlja kao taktički master plan kojim Bijela kuća želi stegnuti remen oko Kine i izolirati je na globalnoj pozornici, problem se krije u tome što iste te zemlje istodobno pregovaraju i s Pekingom.

Štoviše, za razliku od jednog lidera (Donalda Trumpa) koji koristi baš svaku priliku da na krajnje vulgaran i državniku neprimjeren način izjavi kako mu "svi žele poljubiti dupe i pristati na baš sve uvjete koje od njih traži", drugi (Xi Jinping) problemu pristupa osjetno mudrije te se sam, pristojno i ponizno, zemljama daje na raspolaganje.

Uveliko odmaže i činjenica da se iza Trumpove opsesije trgovinskim deficitom, zbog kojeg se i okuražio prijeći Rubikon na tzv. Dan oslobođenja, krije gotovo patološka potreba da Amerika bude "u plusu" ili barem "na nuli", pa je realno očekivati da će otezati s pregovorima i javno ponižavati partnere, kako bi iz njih iscijedio maksimum; i više od toga. Ugovor o korištenju rijetkih minerala i ruda, koji je natjerao Kijev da potpiše, bez jasnih sigurnosnih garancija, uz javno i nezapamćeno sramoćenje ukrajinskog predsjednika pred očima cijeloga svijeta, možda i najbolje pokazuje stil koji Trump, ne samo koristi u pregovorima, već ga smatra i neupitnim dokazom svog "umijeća postizanja sporazuma".

Xi Jinping u ulozi žrtve

Xi Jinping je neusporedivo taktički spretniji, a olakotna okolnost mu je i činjenica što se u ovom trgovinskom ratu našao u ulozi žrtve, što uvijek pridonosi simpatijama globalne zajednice i nacionalnoj koheziji u vrijeme krize. Kao lider autoritarne zemlje, Xi se ne treba nikome pravdati u pogledu uslova koje dogovori s drugim zemljama, zbog čega sebi može dozvoliti biti "u debelom minusu", ako procijeni da je određenu državu, poput Vijetnama ili Europske unije, za jedan centimetar uspio udaljiti od sfere utjecaja SAD-a.

Upravo to je, naime, Xijev najveći forte u ovome trenutku, a činjenica da je već isplanirao mini turneju po Indokini te da je u redovitom osobnom kontaktu s liderima EU, daje naslutiti da je toga vrlo svjestan.

Europa, Ujedinjena Kraljevina, Kanada, Australija, zemlje Pacifika, Indokine i Latinske Amerike, našle su se - ni krive niti dužne - između čekića bivšega saveznika (koji im je javno zabio nož u leđa, i od kojeg se strateški moraju pod hitno udaljiti) i ideološkog suparnika koji će im ponuditi povoljnije trgovinske uvjete kako bi ih podčinio sebi i, kasnije, neutralizirao i osvojio.

Pred nama je turbulentno razdoblje u kojem će se definirati sinofobna (Giorgia Meloni) te trumposkeptična (Friedrich Merz) struja unutar EU. No, kako svaka kriza ujedno predstavlja i priliku, možda među čelnicima EU bude i hrabrosti da zakorače prema "opciji C"; svojevrsnom pandanu Nesvrstanih, koji bi Europi (a time i Kanadi, Australiji te Ujedinjenom Kraljevstvu) omogućio da bude predvodnik Trećeg puta.

Onoga koji će štetu okršaja Kine i SAD-a amortizirati jačanjem trgovinskog sporazuma sa zemljama Latinske Amerike (MERCOSUR+) te Dalekoga istoka (ASEAN+), istodobno trgujući sa SAD-om i Kinom prema modificiranim uvjetima.