Moć nuklearne energije je jednaka opasnosti od nje. Koristi se za proizvodnju velikih količina električne energije, ali je u središtu nekih od najvećih katastrofa u 20. i 21. stoljeću.

U svijetu su izgrađene brojne nuklearne elektrane, a nekoliko je razloga za to. Proizvodnja električne energije je stabilna i stalna, što znači da imaju visok stepen iskoristivosti. Njihova izgradnja jeste vrlo skupa, ali dugoročno isplativa upravo zbog visokog stepena iskoristivosti. Emituju vrlo malo štetnih plinova. Ovim postrojenjima su se elektrifikovali milioni domaćinstava i privreda.

Euforija zbog nuklearnih elektrana je splasnula 1986., kada se dogodila katastrofa u nuklearnoj elektrani u ukrajinskom Černobilu. Zapravo je euforiju zamijenio strah, što je za posljedicu imalo da države širom svijeta zaustave realizaciju projekata planiranih nuklearnih elektrana. Bivša Jugoslavija je među tim zemljama.

Nuklearna elektrana Krško, izgrađena 1983. i iz koje se električnom energijom snabdijevaju Slovenija i Hrvatska, jedino je energetsko postrojenje ove vrste u bivšoj Jugoslaviji. I u Bosni i Hercegovini se razmišljalo o iskorištavanju nuklearne energije. Naime, Energoinvest je 1970. predložio izgradnju nuklearne toplane za toplifikaciju Sarajeva.

Osim toga, osnivač Energoinvesta Emerik Blum i njegovi saradnici su razmatrali izgradnju nuklearne elektrane u Bosni i Hercegovini. Goražde se spominjalo kao lokacija u kojoj bi bila prva bh. nuklearna elektrana.

Strah od ovih postrojenja je porastao nakon katastrofe u japanskoj Fukushimi 2011. No, sada taj strah slabi usljed rastuće potrebe za električnom energijom i potrebom za očuvanjem životne sredine. Jedni smatraju da upravo nuklearne elektrane trebaju biti osnovno sredstvo energetske tranzicije dok drugi smatraju suprotno, podsjećajući koliku su opasne.

Trenutno u 32 države postoji proizvodnja električne energije u nuklearnim elektranama. Desetina svjetske proizvodnje električne energije je u ovim postrojenjima. Četvrtina proizvodnje električne energije Evropske unije je u ovim postrojenjima.

BiH i nuklearna energija

Sarajevo je bilo domaćin okruglog stola o mogućnosti korištenja tehnologija nuklearnih reaktora za proizvodnju električne energije, a organizator je bio Bh. komitet Međunarodnog vijeća za velike elektroenergetske sisteme (CIGRE), pod generalnim sponzorstvom Energoinvesta.

Predsjednik Bh. komiteta CIGRE Zijad Bajramović je mišljenja da nije pitanje potencijala Bosne i Hercegovine da se upusti u projekat nuklearne elektrane, već pitanje odluke da se u to upusti te odluke da li bi i ko bi Bosni i Hercegovini isporučio gorivo i tehnologiju za jedno ovakvo postrojenje.

Ministar energije, rudarstva i industrije Federacije Bosne i Hercegovine Vedran Lakić (SDP) je prošle godine izjavio da je potrebno razmotriti saradnju sa susjednim državama u korištenju nuklearne energije. Bajramović je pozdravio svaki oblik partnerstva po ovom pitanju, a kao dobar primjer za to je naveo postrojenje Krško.

Ukazao je da Slovenija već radi na projektu Nuklearne elektrane Krško 2, ali ne zna da li će se Sloveniji pridružiti neka zemlja na ovom projektu. Prema njegovim riječima, Elektroprivreda Bosne i Hercegovine (EP BiH) je zainteresovana za nuklearnu energiju.

Pitanje skladištenja otpada

Đorđe Lazarević iz beogradskog Instituta "Nikola Tesla" osvrnuo se na ono što je jedan od glavnih razloga za protivljenje nuklearnim elektranama, a to je pitanje skladištenja otpada iz ovih postrojenja. Podsjetio je da postoje dva načina kako skladištiti ovaj otpad.

"Nakon korištenja goriva u reaktoru, ono odležava u bazenu s vodom minimalno pet godina. Poslije toga se skladišti u posebne čelične posude, a u konačnici i u betonske kanistere. Razlog zašto se to tako radi jeste što u tom iskorištenom gorivu postoje ponovo upotrebljivi resursi. Ti resursi se nakon prerade mogu ponovo koristiti u nuklearnim reaktorima. No, upotrebljivi su u manjoj količini, zbog čega se dopunjavaju", objasnio je.

Zatim je obrazložio drugi način skladištenja nuklearnog otpada, a to je trajno odlaganje.

"Trajno odlaganje je nešto čemu se do sada nije značajno pribjegavalo. Razlog jeste zabrinutost da jedan takav otpad bude odložen na nekoliko hiljada godina. No, i za to postoje jako dobra rješenja. U Švedskoj se tom rješenju već pribjeglo - oni ne prerađuju gorivo Preradom postoji mogućnost da se period trajnog odlaganja skrati na 300 godina, što i nije toliko dug period", kazao je Đorđević.

Dodatno objašnjavajući trajno skladištenje nuklearnog otpada, istakao je da se trajna odlagališta grade u dubokim geološkim prostorima, stijenama, gdje se, kako je izjavio, stoljećima nije dogodilo da prodru podzemne vode.

"Tako da ne bi bio problem kada bi se otpad odlagao i na nekoliko hiljada godina. Odlagališta na 300 godina čak mogu biti i površinska, odnosno nije neophodno da budu u dubokim geološkim prostorima", ocijenio je.

Slavko Dimović iz beogradskog Instituta za nuklearne nauke Vinča je istakao da je radioaktivni otpad iz cijele bivše Jugoslavije upravo u krugu Vinče. Kako je rekao, apsolutno imaju rješenje kako postupati s tim otpadom. Izrazio je zadovoljstvo što Bosna i Hercegovina razmišlja o korištenju nuklearne energije.

Troškovi izgradnje

Đorđević je u nastavku govorio o tome koliko košta izgradnja jedne nuklearne elektrane.

"Postoji neki cjenovni rang, a on je od 5.000 eura do 10.000 eura po kilovatu. Tako da bi izgradnja jednog postrojenja od 1.000 megavata koštala od pet milijardi eura do 10 milijardi eura. Troškovi su upravo najveći izazov kada su u pitanju nuklearne elektrane. Međutim, rad i kasnije održavanje same elektrane je daleko povoljnije od drugih baznih izvora energije. Ona ne emituje ugljendioksid (CO2), što je jako važno", naglasio je.

Tvrdi da su nuklearne elektrane dugoročno povoljnije, pa i od postrojenja za obnovljive izvore energije.

"Iskoristivost nuklearne elektrane tokom godine iznosi više od 90 posto. Dakle, svaki dan 24 sata u više od 300 dana proizvodi električnu energiju. S druge strane, obnovljivi izvori energije su iskoristivi od 20 posto do 25 posto. Nuklearna elektrana se projektuje na 60 godina, ali ima mogućnost produženja za 20 godina, što je četiri puta više u odnosu na postrojenja za obnovljive izvore energije. Tako da je to četiri puta jeftinije od postrojenja za obnovljive izvore energije", uvjerava Đorđević.

Nema budućnosti bez nuklearnih elektrana?

Direktor projekta Nuklearne elektrane Krško 2 Bruno Glaser je među onima koji smatraju da nema budućnosti bez nuklearnih elektrana.

"Slovenija trenutno uvozi 20 posto električne energije. Zatvaranjem termoelektrane i izglednim zatavaranjem Nuklearne elektrane Krško do 2043., Slovenija bi uvozila do 80 posto električne energije, što je neprihvatljivo za jednu stabilnu državu. Za nas je to nužnost", naveo je.

Kako je konstatovao, ako se sagledaju ekološki ciljevi i potreba za cjenovnom pristupačnošću električne energije, najprihvatljivije je imati "miks" nuklearne energije i obnovljivih izvora energije. Ukazao je da su sve odluke projekta na kojem radi u tom pravcu.

Plan je da se Nuklearna elektrana Krško 2 gradi pored postojeće Nuklearne elektrane Krško. Uvjerava da mještani oko postojeće nuklearne elektrane imaju pozitivno mišljenje o njoj. Podsjetio je da je u Sloveniji slučaj ono što je slučaj i u ostatku svijeta, a to je da svi podržavaju nešto, ali ne da to bude u blizini njihovog doma.

Goran Slipac iz CIGRE Hrvatska je napomenuo da je geopolitika vrlo važan aspekt u nuklearnoj energiji.

Direktor Elektroprivrede Srbije Dušan Živković je naveo da je pitanje kako pristupiti korištenju nuklearne energije - da li graditi mala ili velika postrojenja. Ponovio je da će biti izazov kako finansirati njihovu izgradnju te je poručio da treba biti otvoren za regionalnu saradnju po ovom pitanju.

(Klix.ba)