Režim Aleksandra Vučića, primijetili ste tu stvar, jako voli djecu, i predsjedniku i njegovim medijima puna su usta srpske djece. Predsjednik je tako i na izlazio na izbore s listom "Aleksandar Vučić – za našu djecu": sve bi Vučić dao "za našu djecu", danonoćno obilazi vrtiće i škole, prima delegacije učenika, igra košarku i fotografira se s njima, spašava ih iz mećave i vodi na Zvezdine utakmice. Njegovi profili na društvenim mrežama puni su slika maloljetnih malisana, nisu mu mrska ni malo starija, srednjoškolska mladunčad, čak i studente voli nazivati "srpskom djecom", i općenito, kad Vučića vidi uvijek okruženog maloljetnicima i čuje kako su mu usta puna "srpske djece", zlonamjeran bi netko svašta pomislio, piše Boris Dežulović u kolumni za portal Novosti

Šta bih ja to svašta pomislio?

Ne ono što ste i vi pomislili, toliko zlonamjeran ipak nisam. Ja, recimo – kad bih baš htio biti zlonamjeran – gledajući Aleksandra Vučića s onim mesnatim ustima punim djece, i slušajući ga gdje tako punih usta govori o srpskoj nejači, pomislio bih da srpski predsjednik – jede malu djecu.

Svakako, to bi moglo biti valjano objašnjenje za demografski slom Srbije, u kojoj danas živi manje od milijun djece mlađe od četrnaest godina, ili čak pedeset posto manje nego u vrijeme kad je Vučić započeo svoju političku karijeru. Ni Josip Broz nije toliko volio djecu: zbog toga je, shvatili ste, broj djece u Titovoj Jugoslaviji eksponencijalno rastao, zbog toga danas eksponencijalno opada. Po nekim procjenama Republičkog zavoda za statistiku Srbije, ovim tempom predsjednik Srbije pojest će svu srpsku djecu prije kraja svog šestog mandata.

Vidite kako zla namjera i površni dojam mogu čovjeka zajebati.

Predsjednik koji jede malu djecu. Molim vas lijepo. A sve samo zato što su Vučiću puna usta srpske djece. Jednostavno čovjek toliko voli djecu da ih se ne može zasititi. A bogami vole i srpska djeca svog predsjednika.

Evo, na primjer.

Sutradan nakon rijetko uspjelog seoskog vašara u Beogradu, gdje je u ograđeni tor ispred Skupštine natjerano više desetina tisuća SNS-ovaca, SPS-ovaca, PUPS-ovaca i ostalih ovaca, Aleksandar Vučić vidljivo je potresen pred kamerama čitao neke od tisuća poruka podrške koje je dobio sa svih strana srpskog svijeta, pa izdvojio tri koje su ga posebno dirnule.

Jedna je dopisnica koju mu je poslalo neko nesretno osmogodišnje dijete – "Tata se voli puno, mama se voli više, a Vučić se voli najviše", pročitao je srpski predsjednik sladostrasno oblizujući drške naočala – drugo pismo poslao mu je jedan trinaestogodišnji dječak kojemu iz razumljivih razloga, za razliku od predsjednika, nećemo navoditi ime, a koji se "ozbiljno bavi politikom i poviješću" i odgovorno tvrdi da "boljeg predsjednika od Vučića nismo imali", dok je treće svom najvoljenijem predsjedniku, također punim imenom i prezimenom, potpisao jedan osmogodišnji dječak s Voždovca.

"Volim vas i gledam vas na TV-u. Živim s mamom, tatom, tetkom, bakom i dekom. S dekom često igram šah, uvijek ga pobijedim. Jako volim Srbiju. Treniram košarku, gledam Euroligu i volim Nikolu Jokića. Živjela Srbija!" pročitao je Aleksandar Vučić dječakovo pismo, mrtav hladan preskočivši rečenicu koja se lijepo vidjela u zumu neumoljive televizijske kamere, onu u kojoj dječak piše i to da "gleda prvaka svijeta u tenisu, Novaka Đokovića", do jučer najvećeg živućeg srpskog heroja, a od jučer – ili barem otkad je i sam podržao studente koji ne žele učiti – najvećeg izdajnika u novijoj srpskoj povijesti.

Pojeo Vučić, shvatili ste, cijelog Novaka Đokovića, u jednom zalogaju, kao da je pljeskavica s roštilja pred Skupštinom.

Krenula je nakon toga na srpskog predsjednika kuka i motika, te Vučić cenzurira osmogodišnje dijete, te Vučić politički zlorabi maloljetnu djecu, a nitko ne spominje njihove – roditelje.

Srpska socijalna služba, recimo, u cijeloj svojoj povijesti nije imala lakši slučaj od onog osmogodišnjaka koji je predsjedniku Srbije napisao "Tata se voli puno, mama se voli više, a Vučić se voli najviše": od mogućnosti da a) taj nesretni malisan svoje rođene roditelje zaista voli manje od Aleksandra Vučića, gora je i teže shvatljiva još samo realna mogućnost da su ga b) na takvo pismo nagovorili sami roditelji. Koji u tom slučaju, strogo matematički, više vole Vučića nego vlastito dijete. U oba slučaja, svaki dan koji prođe prije nego tog nesretnog malisana c) oduzmu roditeljima i nađu mu udomitelje koji će ga voljeti više nego predsjednika države, jedan je dan prekasno.

Pokušajte zamisliti tu sliku – oca i majku koji vise nad glavom svog djeteta i diktiraju mu rečenicu, "Tata se voli puno, mama se voli više, a Vučić se voli najviše". Osim, jasno, ukoliko mi želite reći da se dijete od osam godina samo sjetilo da Vučiću napiše ljubavno pismo, u kojem slučaju molim vidjeti pod c).

Je li strašnije od toga uopće moguće?

Moguće je. U Srbiji je sve moguće.

U vjerojatno najtužnijoj epizodi u cjelokupnoj suvremenoj povijesti Srbije, na velikom beogradskom seoskom vašaru na binu pred Skupštinom Srbije popeo se i otac jedne od žrtava katastrofe u Novom Sadu, pada nadstrešnice na željezničkoj stanici od kojega je prije pola godine sve i počelo. Svijet je stao kad je nesretni čovjek sporim korakom došao do govornice i rekao kako su "naše misli s našima najmilijima, kojih nema među nama, ali želimo pravdu".

Beograd je zanijemio, Srbija je zanijemila: je li moguće da će shrvani čovjek, Otac Hrabrost, ravno s govornice Vučićeva vašara tražiti pravdu za svoju kćer?

Moguće je. U Srbiji je sve moguće.

"Želimo pravdu!" rekao je čovjek drhtavim glasom. "Tragedija u Novom Sadu izazvana je terorističkim činom vanjskog i domaćeg faktora, to sam sucu objasnio na stručan način, to sam mu uputio 1. prosinca, ali do današnjeg dana nije izgleda uzeo to u obzir. Isto pismo sam poslao 23. veljače višem tužitelju u Beogradu, ni on se ne oglašava. Ja i dalje tvrdim i objasnio sam stručno i znanstveno kako je došlo do pada te nadstrešnice. I volio bih i drago mi je što sam jučer čuo vijest da je optužnica vraćena na doradu, da mi pomognete da tužitelj uzme u obzir ove činjenice, da dozvoli da istražni organi krenu u smjeru pronalaženja terorista koji su to svjesno, planski izazvali!"

Ako vam se učinilo da je tragediju koju je izazvao korumpirani građevinsko-politički kartel shrvani otac nazvao "terorističkim činom vanjskog i domaćeg faktora", to je zato što je čovjek zaista to rekao: "Tragedija u Novom Sadu izazvana je terorističkim činom vanjskog i domaćeg faktora."

Je li strašnije od toga uopće moguće?

Moguće je. U Srbiji je sve moguće.

"Nije slučajno 1. studeni odabran kao datum rušenja nadstrešnice. To je dan koji katolici i cijeli zapadni svijet slave kao Dan mrtvih ili Dan Svih svetih. A drugo, znalo se da je ta brza pruga tih dana trebala biti puštena u promet. Namjerno se željelo izazvati kaos, i to je bio samo povod da se stvori svih ovih pet i više mjeseci ovakva situacija u zemlji", nastavio je shrvani otac, kojemu također iz razumljivih razloga – ili barem iz poštovanja prema njegovoj, istina odrasloj, ali jednako nevino stradaloj kćeri – nećemo navoditi ime.

Kao što iz istog razloga nećemo spominjati ni ime oca jednog od mladića stradalih pod novosadskom nadstrešnicom, čovjeka koji je pred studentske demonstracije 15. ožujka apelirao da se "njihova tragedija ne koristi kako bi se nasilnim putem rušila i uništavala naša država", ni imena roditelja dvije poginule male djevojčice, koji su se na televiziji ogradili od studentskih prosvjeda, javno zahvaljujući predsjedniku Vučiću i njegovim suradnicima na pomoći.

To, eto, za slučaj da ste makar i na trenutak pomislili da ste u Srbiji do sada sve vidjeli i sve čuli: prema nesretnim roditeljima nevinih žrtava korumpiranog Vučićeva režima, koji temeljito ispranih mozgova nemaju riječi da dovoljno zahvale tom istom režimu, prema nesretnom ocu temeljito ispranog mozga, kojega su beskrupulozni vojnici režima doveli na vašar da ih javno odobri i za smrt vlastite kćeri optuži zapadne katoličke teroriste, dječaci koji predsjedniku pišu ljubavna pisma su – ne znam kako bih to drugačije rekao – mala djeca.