POSLJEDNJI DANI BRATSTVA I JEDINSTVA: Prije tačno 35 godina Eurovizija se održala u Jugoslaviji

U zemlji koja je kucala posljednje taktove svoje složene simfonije, Tajči je igrala kao da je sve u redu. Ona je pozivala na neko drugo ludovanje, ali ostatak zemlje se opredijelio za ono mračnije.

  • Zabava

  • 05. Maj 2025  

  • 0

U Zagrebu, prije tačno 35 godina, organizovana je Eurovizija u Jugoslaviji, jer je godinu dana prije toga na tom takmičenju pobijedila grupa Riva sa pjesmom Rock me baby.

Bio je 5. maj 1990. i Jugoslavija je još disala, zvanično, bratstvo i jedinstva. Ili su joj ga davali na vještačko disanje. Zagreb je te večeri izgledao kao evropski centar pop glamura, jer se u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski održavalo finale Pesme Evrovizije.

Da, Evrovizija u Jugoslaviji, pred 5.000 ljudi u publici i milionima ispred ekrana – bio je pravi spektakl. A kako i ne bi bio, kad se činilo da i mi pripadamo i dalje toj Evropi. Bar na par sati.

Ovo je bio jedini put da se Evrovizija održi u Jugoslaviji, prvi put da se takmičenje održi na Balkanu, prvi put da je slovenska zemlja bila domaćin, a i jedini put da se takmičenje održalo u nekoj komunističkoj ili socijalističkoj državi.

 

Dvadeset dvije zemlje su učestvovale na takmičenju, iste one koje su učestvovale prethodne godine.

Te večeri pobjedu je odnio Italijan Toto Kotunjo, sa pjesmom “Insieme: 1992”, baladom o ujedinjenju Evrope. Da, zvuči pomalo ironično – jer dok je Kotunjo pjevao o tome kako ćemo svi “zajedno” do 1992, Jugoslavija je već sledeće godine počela da se raspada. Evropa se spajala, mi smo se dijelili.
Pjesma za večnost? Možda. Proročanska? Svakako.

Ali Eurosong ’90 se ne pamti samo po melodrami evropskog jedinstva – već i po pravom malom skandalu iz Španije.

Na scenu izlazi legendarni duo Azúcar Moreno, pjesma kreće… a muzika ne! Sekund, dva, tri, njih dve se pogledaju kao da će da razvale miksetu – i demonstrativno napuštaju binu. Bilo je jasno – španski temperament 1 : Tehnička podrška 0.

Naravno, kasnije su se vratile, izvele pjesmu kako treba i ostavile publiku da i dalje komentariše ko je pogrešio – oni ili produkcija. Na kraju je ostalo objašnjenje da je tonski inženjer zaboravio da uključi zvuk na slušalicama španskog dirigenta Eduarda Leive, koji je morao da računa na orkestar koji svira gudačke i duvačke duvače uz prateću numeru. Ipak, taj momenat je ostao prva prava Eurosong drama na tlu Jugoslavije. Bezobzira na to, pjesma je ostala hit.

A što se tiče domaće predstavnice, Jugoslaviju je predstavljala čuvena Tajči. Sa pesmom “Hajde da ludujemo”, Tajči je unijela čisti bubblegum pop i neon šljokice koje su bile toliko 1990. da danas djeluju kao vremenska kapsula. Bila je naivna, vesela, šarena i pomalo izvan realnosti – što, ruku na srce, lijepo oslikava i naš kolektivni osećaj tada.

 



U zemlji koja je kucala posljednje taktove svoje složene simfonije, Tajči je igrala kao da je sve u redu. Ona je pozivala na neko drugo ludovanje, ali ostatak zemlje se opredijelio za ono mračnije.

Ipak, 35 godina kasnije, taj Eurosong u Zagrebu nije samo dio muzičke historije, već i simbol jedne epohe – one gdje je ostatak svijeta vjerovao u Evropu, u jedinstvo, u scenski dim i playback koji neće zakazati. Do nas taj dopis o jedinstvu i vjerovanju nije stigao. Možda je pošta štrajkovala.

(City Magazine)

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...