Piše: MAJA RADEVIĆ

Detaljno isplanirana posjeta Aleksandra Vučića Sjedinjenim Američkim Državama proteklog vikenda je naprasno prekinuta zbog navodno iznenada ugroženog zdravlja predsjednika Srbije koji je, uprkos upozorenjima američkih ljekara, donio odluku da se odmah vrati u Beograd. Prema zvaničnim informacijama koje su u posljednja dva dana stizale iz Srbije, Vučić je imao problema sa bolovima u prsima i visokim krvnim pritiskom, a nakon detaljnih pretraga ljekara sa VMA otpušten je na kućno liječenje, uz odgovarajuću terapiju i preporuku da na neko vrijeme „smanji tempo“ svojih državničkih aktivnosti.

Vučićeva iznenadna slabost, zbog koje je otkazao i navodno planirani sastanak sa američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, izazvala je, očekivano, krajnje podozrenje u dijelu javnosti i među predstavnicima opozicije, koji su srbijanskog predsjednika optužili da „fingira“ bolest iz dva moguća razloga. Prvi je taj što mu je (opet navodno) tokom posjete SAD-u iz američke administracije jasno poručeno da se neće sastati sa Trumpom, a drugi je predstojeća parada 9. maja u Moskvi gdje je Vučić ranije najavio svoje prisustvo, no sada je neizvjesno hoće li moći putovati u Rusiju. Podsjetimo, od čelnika Evropske unije proteklih dana stizala su ozbiljna upozorenja državnicima koji su odlučili da idu na Putinovu paradu, a posebno se to odnosi na Srbiju kojoj je praktično najavljeno uvođenje novih sankcija ukoliko Vučić ipak odluči ići u Moskvu.

ČAŠA VODE ZA ZLATKA I KONZILIJ ZA FAHRU

Bosanskohercegovačka javnost i danas pamti dramatični događaj iz 2012. godine kada je Zlatku Lagumdžiji, tadašnjem predsjedniku SDP-a i ministru vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, pozlilo za vrijeme gostovanja uživo u Dnevniku Federalne televizije. Lagumdžiji se iznenada “slošilo” kada mu je voditeljica postavila pitanje o političkom dogovoru sa Miloradom Dodikom i SNSD-om, te je panično zatražio da mu daju čašu vode i potom napustio studio, a emisija je prekinuta.

"Ja sam zaprepašten kritikama koje sam čuo, a dogovor s Dodikom kritiziraju oni koji i ne znaju njegov sadržaj", rekao je Lagumdžija u studiju FTV-a netom prije nego što je osjetio zdravstvene tegobe.

Iako je poznato da je bivši lider SDP-a BiH u ratu teško ranjavan, što je ostavilo trajne posljedice na njegovo zdravlje, u pomenutom slučaju, baš kao i sada sa Aleksandrom Vučićem, javnost je bila krajnje skeptična prema iznenadnoj slabosti Zlatka Lagumdžije. Njegovi kritičari bili su uvjereni da je pred kamerama odglumio tegobe kako bi izbjegao odgovore na “nezgodna” novinarska pitanja, a iz KCUS-a, gdje je Lagumdžija hospitaliziran nakon emisije, naknadno su saopćili da se radilo o “općoj iscrpljenosti organizma”.

U martu 2016. godine, lider SBB-a Fahrudin Radončić hitno je dovezen na Klinički centar Univerziteta u Sarajevu. Radončić je na KCUS stigao u pratnji policije s obzirom da se u to vrijeme nalazio u Pritvorskoj jedinici Suda BiH, čekajući početak sudskog procesa u kojem ga je Tužilaštvo BiH teretilo za ometanje rada pravosuđa i trgovinu utjecajem. Nekoliko dana prije nego što je upućen u KCUS Radončić se žalio na zdravstvene probleme, a nakon obavljene dijagnostike konzilij ljekara je konstatovao da šef SBB-a ima akutne srčane tegobe, što je bio dovoljan argument da mu Sud ukine pritvor i pošalje ga na “kućno liječenje”, uz odgovarajuće mjere zabrane. Međutim, uprkos zvaničnom nalazu ljekara, samo rijetki su povjerovali da je Radončiću uistinu ozbiljno narušeno zdravlje. Brojni skeptici smatrali su da su navodni problemi sa srcem bili samo izgovor kako bi izašao iz Pritvorske jedinice Suda BiH i vratio se u toplinu svoga luksuznog doma, gdje se u znatno udobnijem ambijentu mogao pripremati za suđenje…

Kada je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik prije nekoliko mjeseci zbog bolova u stomaku završio na hitnoj operaciji u jednoj privatnoj bolnici u Beogradu, nizale su se brojne “teorije zavjere” o njegovom zdravlju – od onih da je situacija znatno ozbiljnija nego što je to predstavljeno javnosti, pa do građana koji su bili uvjereni da je sve inscenirano kako bi se što više razvukao proces u Sudu Bosne i Hercegovine u kojem je Dodik bio optužen, a potom i prvostepeno osuđen, za nepoštivanje odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta.

Slične reakcije izazvala je u hrvatskoj javnosti i nedavna hospitalizacija premijera Andreja Plenkovića koji je, kako je saopćeno, imao manji zahvat na srcu – podozrenje, sumnju, nepovjerenje prema zvaničnim informacijama o zdravstvenom stanju čelnika HDZ-a…

Zašto je prosječnom stanovniku Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, toliko teško povjerovati da jedan političar može biti bolestan, da mu može iznenada pozliti na službenom sastanku, pred televizijskim kamerama ili u nesumnjivo stresnom zatvorskom ambijentu, da može imati neku hroničnu dijagnozu sa kojom se bori godinama, jednom riječju, da može biti „hasta“, kao i sav običan svijet?

KO TO KAŽE, KO TO LAŽE...

„Pričaju te gadosti i laži u nadi da će nešto pogoditi. Što se tiče ovih gluposti, bezobrazluka, zluradosti, pakosti, mislim da je to najbolje ogledalo njihovih duša i njihovog vaspitanja, odnosno nevaspitanja. Požele nekome smrt, bolest, požele nekom nesreću, ili se raduju neuspehu sopstvene države i to govori o njima samima. Nekad bi to mogli nazvati ekstremizmom, a danas bojim se da to nije ekstremizam nego je postao modus operandi predstavnika bivšeg režima, blokadera, oni priželjkuju, navijaju da se desi nešto loše, pre svega Vučiću, ali suštinski oni priželjkuju da se desi nešto loše Srbiji“, rekao je ogorčeno u subotu za režimsku TV Informer Miloš Vučević, predsjednik Srpske napredne stranke (SNS).

Vučević je dodao kako ga je iznenadila “lavina napada i primitivizma opozicije u Srbiji”, kao i pojedinih medija iz regiona.

Ako primijenimo obrnutu psihologiju, mogli bismo reći da su “zluradost, pakost i bezobrazluk” o kojima govori Vučević, to jest krajnja sumnjičavost dijela javnosti prema zdravstvenom stanju predsjednika Vučića, zapravo direktna posljedica svih obmana, pritisaka i laži koje Vučić i njegovi najbliži suradnici u Vladi Srbije već godinama bezobzirno serviraju srbijanskim građanima. Ne trebate biti Francis Ford Coppola pa da nepogrešivo detektujete patetičnu, lošu glumu, hinjenu dramatičnost i emotivnost koju je Aleksandar Vučić do sada u bezbroj situacija demonstrirao pred televizijskim kamerama u svojim čestim redovnim i vanrednim obraćanjima javnosti. Ili pak da se prisjetite svih neistina, propalih sporazuma i koalicija i prekršenih predizbornih obećanja koja su izašla iz usta nekih od gore pomenutih Vučićevih kolega-političara iz regiona, pa da vam se već od same pomisli na njih učini mnogo vjerovatnijim da su opet smislili neku novu manipulaciju, fingirali, slagali kako bi izbjegli odgovornost prema građanima ili pravosudnim organima koji su im za petama, nego što zbilja govore istinu o vlastitom zdravlju. Čak i kada se stvarno razbole, jasno je da zahvaljujući svom položaju imaju tretman koji je nedostupan većini običnih smrtnika – za njih se usred noći iz kreveta dižu najbolji hirurzi, na aerodromima se prioritetno pale privatni mlaznjaci za hitan prekookeanski transport važnoga pacijenta, oni se liječe najskupljim, inovativnim lijekovima koji su potpuna nepoznanica na našim esencijalnim listama, njima niko u bolnici neće hladnokrvno reći da vlada nestašica citostatika, ili da sami sebi moraju kupiti zavoje za rane… U takvim okolnostima, bez obzira na to kakva bolest je u pitanju, teško je i pomisliti da bi ishod mogao biti loš ili ne daj Bože, fatalan. Svijetu se čini kao da je za političara i bolest neka vrsta privilegije, višednevni ugodni, neplanirani odmor, iznenadna pošteda od svakodnevnih obaveza o kojoj jedan prosječan pregalac u surovom svijetu korporativnog kapitalizma može samo sanjati…

Izvještavati o zdravstvenom stanju političara za novinare je uvijek etički mač sa dvije oštrice jer se u većini slučajeva može pretpostaviti kako će javnost na to reagovati – tek rijetkim iskrenim porukama i željama za brzim ozdravljenjem i sa druge strane, uz preovlađujući nedostatak empatije oličen čak i u najgorim kletvama, koji je toliko osupnuo i iznenadio Vučićevog bliskog saradnika Miloša Vučevića i srbijanske režimske medije (nesumnjivo uvijek “posvećene” borbi protiv govora mržnje i razvoju tolerantnijeg društva). Ipak, to sa empatijom, kao i sa političarima koje ste izabrali da vam vode državu je čudna stvar – u životu ih dobijete taman onako kako ste i zaslužili.

Statistički gledano, političari u regiji najčešće obolijevaju od kardiovaskularnih bolesti. Ili što bi neempatična rulja rekla – eto dokaza da i oni imaju srce.