Piše: Dr. Milan Blagojević 

Željka Cvijanović, član Predsjedništva BiH, je u jučerašnjem obraćanju Savjetu bezbjednosti UN pozvala taj organ UN da, između ostalog, "zatraži nezavisnu pravnu ocjenu usklađenosti takozvanih bonskih ovlašćenja sa Aneksom 10 i Poveljom UN".

Nije precizirala na čiju nezavisnu pravnu ocjenu poziva, što je svakako nedostatak, ali za potrebe još jednog, mnogo važnijeg nedostatka u tom njenom pozivu, poći ću od toga da takvu nezavisnu pravnu ocjenu u sistemu UN može dati samo Međunarodni sud pravde, saglasno Povelji UN.

Dakle, ako bi se od tog suda zatražilo savjetodavno mišljenje i ako bi mu se pitanje formulisalo pogrešno, kao što ga je juče pred Savjetom bezbjednosti formulisala Željka Cvijanović, na prethodno citirani način, sasvim osnovano bi se moglo očekivati od Međunarodnog suda pravde da iznese savjetodavno mišljenje da su tzv. Bonska ovlašćenja ne samo u skladu sa Aneksom 10 Dejtonskog sporazuma, već da su u skladu i sa Poveljom UN.

Zašto se može očekivati takvo savjetodavno mišljenje, koje Cvijanovićeva i oni koji su joj pisali govor nespretno, kao i svaki drugi laik, naziva "nezavisnom pravnom ocjenom"?

Pa zato što kad se pažljivo pročitaju tzv. Bonska ovlašćenja iz decembra 1997. godine, koje je bez ikakvog pravnog osnova usvojio neformalni skup država pod nazivom tzv. Savjeta za primjenu mira u BiH, nigdje se u tekstu tih tzv. ovlašćenja neće naići na ovlašćenje OHR-u i visokim predstavnicima da u BiH mogu da nameću ustav, zakone i podzakonske propise.

Nema, dakle, takvog ovlašćenja za OHR u tzv. Bonskim ovlašćenjima, jer nigdje u njima, ni na jednom mjestu, nije napisano da OHR i visoki predstavnici mogu nametati ustav i zakone u BiH.

I zato bi Međunarodni sud pravde, kada bi mu pitanje bilo formulisano pogrešno, kao što ga je juče pogrešno formulisala Željka Cvijanović, sasvim izvjesno u svom savjetodavnom mišljenju rekao da takav sadržaj tzv. Bonskih ovlašćenja nije suprotan ni Dejtonskom sporazumu, a ni Povelji UN.

Međutim, da je Željka Cvijanović juče to suštinsko pitanje formulisala i predložila kako treba, što ona godinama uporno neće da učini, e to bi već bilo nešto sasvim drugo.

Naime, da je Željka pozvala Savjet bezbjednosti da od Međunarodnog suda pravde zatraži savjetodavno mišljenje i da mu postavi pravno pitanje: "Da li Povelja UN dozvoljava da Bosni i Hercegovini kao državi članici UN pojedinac - stranac zvani visoki predstavnik svoju volju nameće kao ustav i zakon, umjesto nadležnih institucija BiH, i da taj pojedinac - stranac zahtijeva od stanovnika BiH i institucija BiH kao države članice UN da njegova volja bude primjenjivana kao ustav i zakon, te da neizvršenje te volje bude sankcionisano, uključujući i krivičnim progonom", u tom slučaju Međunarodni sud pravde bi u svom savjetodavnom mišljenju morao reći da to nije u skladu ne samo sa Dejtonskim sporazumom, već prije svega nije u skladu sa Poveljom UN.

Takav odgovor tog suda bi morao uslijediti zato što Povelja UN (član 2. Povelje) zabranjuje svima, i UN-u i Savjetu bezbjednosti i Generalnoj skupštini UN, kao i svim državama i pojedincima, da se na bilo koji način miješaju u unutrašnja pitanja druge države članice UN, a kamoli da bilo ko od njih svoju volju nameće kao ustav i zakon u toj državi umjesto njenih nadležnih institucija, zbog čega ta ista Povelja zabranjuje (članom 78) i da se nad državom članicom UN uspostavi starateljsko upravljanje (protektorat) u bilo kom obliku, a to u konačnom znači da Povelja UN zabranjuje da se državom članicom UN vlada na način na koji to u BiH čine tzv. Savjet za primjenu mira i visoki predstavnici.

S obzirom na sve prethodno rečeno, nema osnova da se glorifikuje jučerašnji govor Željke Cvijanović, kao što danas neuspješno čine režimski mediji u Republici Srpskoj,  kao kreatori utisaka, jer ove najvažnije stvari Cvijanovićeva po ko zna koji put nije htjela da kaže. I to na mjestu gdje je bilo najvažnije da to kaže.