Postoji jako malo književnosti za koju možemo reći da u njoj uživa najveći dio (strastvenih) čitatelja i uopšte onih knjiga oko kojih se možemo dogovoriti da su došle u pravom trenutku. “Gole godine” (Buybook, 2025) bosanskohercegovačkog novinara Senada Avdića je jedna od takvih. Malo prije njenog objavljivanja, i ne sasvim slučajno, takav efekat je imala knjiga “Pamtim to kao da je bilo danas” o pjesmama Seje Sexona i Sarajevu osamdesetih godina prošlog vijeka. Pišem “ne sasvim slučajno” jer je i Avdićeva knjiga još jedan zapis o osamdesetima, ali onim mračnijim i viđenim okom novinara, tadašnjeg urednika Mladosti koji je bio svjedokom značajnih događaja koji su se odigrali 1987. i 1988. godine. Riječ je o vrlo indikativnom periodu za ono što je uslijedilo devedesetih, kada je i formalno počeo rat na ovim prostorima. Avdić u knjizi opisuje susrete i događaje koji su tome prethodili i u njoj pozicionira sebe kao učesnika i hroničara.

Ubitačan pregled raspadanja

“Ova knjiga se ne bavi politikološko-sociološkim i etno-nacionalnim uzrocima koji su doveli do događaja o kojima u njoj pišem, ona je, prije svega, subjektivni pokušaj da se ponudi, iz ličnog ugla, vlastitom kožom stečen i plaćen uvid u najkrupnije političke, ekonomske i socijalne teme na kojima se raspadala jedna državna zajednica.”

Edo Popović u predgovoru ističe kako je riječ o uzbudljivom političkom i dokumentarnom trileru u kojem autor opisuje postepeni, ali brzo odigrani raspad svega u što se do tada vjerovalo. Ključna figura ove knjige je Slobodan Milošević, partijski čovjek koji je jednim telefonskim pozivom mogao uraditi ono što nije mogao Branko Mikulić kao nominalni šef jugoslovenske vlade, a čije je napredovanje na političkoj sceni došlo sa antialbanskom propagandom, srpskim antibirokratskim populizmom i vrlo snažnim manifestiranjem nacionalizma; političko djelovanje koje je dovelo do onoga što se dogodilo ulaskom u devedesete. U tematskom smislu, ovo je nesumnjivo autentičan pogled na poznato i dobro izgrađena knjiga, oslobođena viškova i sa akcentom na one ljude i događaje koje će sigurno zanimati čitatelja.

Dakle, okosnica i prelomna tačka “Golih godina” jesu dvije godine koje je Avdić proveo u Novom Beogradu kao urednik Mladosti i jedna vrsta egzistencijalne nesigurnosti s obzirom na sve (političke) promjene koje su se baš u tim godinama dešavale, a koje novinar poput Avdića nije mogao niti želio ignorisati. Ipak, autor na početku ističe da je sve u knjizi ispisano bez naknadne pameti i u to se možemo uvjeriti tokom čitanja; na svako nekoliko, opisujući politički proces, (političku) osobu ili anegdotu, autor naglasi “nisam tada znao” i nastavi dalje.

“Gole godine” počinju aferom Agrokomerc, jednom od najvećih političkih i ekonomskih korupcija na ovim prostorima, i završavaju “posljednjim vozom iz Beograda” kada se Avdić odlučio napustiti Mladost jer “to više nije ista zemlja od prije nepunih godinu dana, nije zemlja ravnopravnih republika i pokrajina, slobodnih ljudi i građana, nego zemlja zbratimljenih strahova od loše beskonačnosti”, i to je okvir u koji možemo smjestiti dvije godine koje autor u knjizi opisuje. Agrokomerc utire put shvatanju da se brojni projekti socijalističkog samoupravnog razvoja nisu propitivali i da ih je nebrojene mnogo prolazilo kao uobičajeno.

“Lokalpatriotizam komunističkih političara nije doživljavan u današnjim kategorijama zloupotrebe, netransparentnosti, sukoba interesa i klijentelizma, već su mu, naprotiv, pripisivane vrline poput lojalnosti rodnoj grudi, brige za svoje ljude i zavičaj, kojima se pokazivalo da se izvjesni rukovodilac nije odnarodio, zaboravio svoje korijene i birokratski se distancirao od svojim početaka...”

Koliko je buđenje nacionalizma bilo snažno u tim godinama, Avdić opisuje jednom bizarnom, ali efektnom situacijom u kojoj je sa prijateljem M. otišao kod njega kući dok je trajalo rušenje crnogorske vlasti i u stanu zatekao baku koja u nacionalističkom bunilu zaboravlja i ne mari za bolesnu unuku. Scena je to koja jako dobro odražava svjetlo pod kojim će se godinama raspadati zajednička država. Nakon Agrokomerca, gomilaće se u knjizi druge afere poput Neuma i Moševca, “jogurt-revolucija, zatim će proći poznata imena poput Hamdije i Hakije Pozderca, Zvonimira Azdejkovića, Branka Mikulića, Stipe Šuvara, Nijaza Durakovića, Đorđa Martinovića, Milomira Marića, Bogića Bogićevića, Nenada Kecmanovića, Željka Radovića, Božidara Šujice, Dobrice Ćosića, Mihalja Kertesa, preko kosovskih političkih predstavnika, pa sve do ključnog čovjeka - Slobodana Miloševića, kojeg je šef Saveza komunista Sarajeva Ivan Brigić doživljavao kao “zanimljivog, šarmantnog, dobrog i pouzdanog”, a što će kasnije pokazati da čovjek može biti sve nabrojano, sa ogromnim primjesama ostrašćenog nacionalizma, piše Oslobođenje.