Stranke koje su u petak 9. maja potpisale dokument nazvan Platforma za mir i predstavile ga kao ključ za odblokiranje evropskog puta Bosne i Hercegovine u suštini su kapitulirale. Kapitulirale pred Draganom Čovićem, liderom HDZ-a, kojem su, u očajničkom pokušaju da ga privole na potpis, ponudile veliki ustupak zapakovan u evropsku ambalažu, piše NAP.

Kao i uvijek vrag je u detaljima. Peti prioritet ove platforme tiče se reforme izbornog zakonodavstva, a u toj tački sadržan je sav politički cinizam ovog dokumenta.

„Reforma izbornog zakonodavstva, u skladu s odlukama Ustavnog suda BiH i Evropskog suda za ljudska prava, kao i dalje ubrzane aktivnosti s ciljem obezbjeđivanja pravičnog i transparentnog izbornog procesa, tako da se na opštim izborima 2026. godine proces glasanja sprovodi korišćenjem izbornih tehnologija (skeneri glasačkih listića, oprema za autentifikaciju dokumenata itd.) i poštujući usvojene preporuke ODIHR-a, GRECO-a i Evropske komisije.“

Na prvi pogled, djeluje evropski i tehnički precizno. Ali već redoslijed u kom su navedene pravne instance prvo presude Ustavnog suda BiH, pa tek onda Evropskog suda za ljudska prava otkriva politički prioritet zadovoljiti Čovića, pa tek onda Evropu.

Tako su predstavnici Trojke (SDP, Naša stranka, Narod i pravda), NES-a, BHI KF-a, Naprijed-a i opozicije iz Rs-a (SDS, PDP, Lista za pravdu i red), u trenutku kada BiH treba odlučan korak prema demokratskom uređenju države (što je suštinski preduslov za članstvo u EU), napravili svjesnu i duboko problematičnu grešku prihvatili su da u sporazum uključe presudu Ljubić – iako je ta presuda već provedena i zatvorena, kako je to eksplicitno rekao i visoki predstavnik Christian Schmidt.

“Za mene je slučaj Ljubić pravno gledano okončan,” izjavio je Schmidt.
Ta presuda se odnosi isključivo na Dom naroda Federacije BiH ne na Predsjedništvo, i nikako ne može biti osnova za širu prekompoziciju izbornog sistema po etničkom ključu. Ipak, godinama se koristi upravo u tu svrhu kao osnova HDZ-ovog zahtjeva za "legitimnim predstavljanjem", što u praksi znači zatvaranje političke scene po etničkim šavovima.

Uključivanjem Ljubića u sporazum, Trojke svjesno pristaju na selektivnu primjenu pravde, ili kako vole reći 'nije fer da drugi biraju Hrvatima člana Predsjedništva'! To što npr. pripadnici Bošnjaka i Hrvata u Rs-u ne mogu niti biti kandidati je u ovom trenutku manje važno za dvije Trojke, tačnije i to je teško pitanje.

Stoga ne radi se ovdje o implementaciji evropskih standarda, nego o cementiranju želja Dragana Čovića. Priče o skenerima, digitalizaciji, sve je to dekor koji treba zamaskirati političku trgovinu. Jer, tehnologija ne rješava osnovno pitanje hoće li građani BiH glasati kao pojedinci sa jednakim pravima, ili kao članovi kolektiva pod kontrolom nacionalnih lidera.

Zato je prioritet trebao biti jasan prvo presude iz Strazbura, a onda sve ostalo. S Čovićem je, jednom zauvijek, trebalo raščistiti ne praviti nove ustupke, kao što su to do sada radili i sa SNSD-om, pa sada nikako da upale bagere i pometu ga iz vlasti, jer su mu ranije dali sve poluge, pa bager ostao bez goriva.

Kako su najavili i sami potpisnici, a što je vješto primijetio i sam Dodik teška pitanja su izostavljena. A kad se teška pitanja preskoče, jedino što ostaje je prikriveni dogovor s najnižim zajedničkim imeniteljem, u ovom slučaju HDZ-ov interes.

Ako su Trojke zaista za evropski put, onda ne mogu pristajati na "reforme" koje služe isključivo tome da HDZ zadrži svoju političku hegemoniju. Jer Evropa ne počinje sa skenerom glasačkog listića, već sa jednakim pravima za sve.