Kultura pamćenja bi morala biti važan segment u životu svakog pojedinca koji pripada naciji nad kojom su počinjeni genocid i agresija. Posebno se to odnosi na one članove zajednice čije je prisustvo u javnosti često te je usko vezano s minulim procesima koji su se odvijali u Bosni i Hercegovini, piše Admir Lisica za Preporod.

Isto se odnosi i na institucije, koje imaju čak i veću odgovornost u kontekstu promicanja istine, pravde i činjenica. U bosanskohercegovačkom slučaju, tridesetak godina od završetka zločinačke srpske agresije s epilogom genocida nad Bošnjacima, velika je odgovornost na svim akterima – od intelektualne elite, medija i zvaničnika – koji moraju paziti na relevantnosti iskazanog u javnom prostoru.

Nekako mi se čini da, što više godina prolazi od rata protiv države Bosne i Hercegovine, prednost polahko dobija narativ čiji je cilj relativizirati i minimizirati događaje iz bliske prošlosti.

Iako, možda, djeluje minorno, terminologija u javnom prostoru može imati presudnu prednost nad onim Srbima koji su i dalje okupljeni oko velikosrpske ideje i modifikovane, terminološki prilagođene ideje „srpskog sveta“, čija je glavna okupacija da relativizira i negira činjenice o ratu protiv Bosne i Hercegovine i genocidu nad Bošnjacima. S početkom mjeseca aprila, širom Bosne i Hercegovine imamo priliku vidjeti da postoji mnogo onih koji ulažu značajan napor s ciljem promoviranja kulture pamćenja o zločinima nad Bošnjacima.

Gotovo da ne postoji mjesec u godini u kojem se ne obilježava neki od zločina VRS-a ili HVO-a. Ovih majskih dana u fokusu su različite godišnjice, kako u Sarajevu tako i izvan njega, a o kojima nam je dužnost govoriti u javnom prostoru – ali isključivo na osnovu činjenica i s jasno definiranim krivcima! Čitajući tekstove o obilježavanju godišnjice opsade Goražda, napada na Predsjedništvo, Dana sjećanja na ubijenu djecu Sarajeva, granatiranja i paljenja Vijećnice...kod nekog se stranca, koji nema dovoljno opće znanje o ratnim dešavanjima u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992–1995, može proizvesti konfuzija jer se jasno ne navodi ko je agresor, ko je izvršio opsadu, ko je ubijao sarajevsku djecu ili kako je zapaljenja Vijećnica.

Ukoliko zagovarači ideje "srpskog sveta" insistiraju da je "svet srpski", mi takvu klasifikaciju ne možemo promijeniti, ali itekako možemo promijeniti pristup u kontekstu toga da događaje imenujemo u skladu s činjenicama!

Primjera radi, genocid je počinila Vojska RS-a, agresor je srpski, Vijećinicu su zapalili srpski zločnici, a djeca su ubijena, nisu stradala!

Posebno je zabrinjavajuće da, kao što sam u uvodu ovog teksta istakao, pobjeđuje falsifikatorski narativ i to bez veće intervencije negatorskih struktura, o čemu svjedoči sve mekši i oprezniji pristup sarajevskih medija u kontekstu izvještavanja i pisanja o ovim temama, ali se i u objavama javnih ustanova mogu pronaći veoma sporna kazivanja o minulim događajima iz bošnjačke i bosanskohercegovačke prošlosti. Jedna od institucija, smještena u Kantonu Sarajevo, granatiranje i paljenje Vijećnice opisala je kao "tragični požar", a ne kao kulturocid, koji je jasan produkt velikosrpske teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini.

Naravno, ne očekuje se, svakako, od institucija i Bošnjaka da imaju naučni stepen spoznaje o ratu, ali se ključne činjenice moraju znati kada je riječ o ovakvim događajima. Zabrinuti i osjetljivi na ovakve pojave moramo biti čim ih primijetimo, jer one ne dolaze od strane negatorske velikosrpske politike, već su plod naše – sarajevske, bošnjačke i bosanskohercegovačke stvarnosti, koja nam ukazuje da polahko gubimo imaginarnu "bitku za narativ".

U normalnim okolnostima, gdje na drugoj strani postoji neki novi Willy Brantd, bitka u ovom kontekstu bila bi iluzorna, ali se u našem slučaju nameće kao nužnost! Zamislite samo kako je svima onima koji se na određeni način bave demistificiranjem krivog i činjenično neutemeljnog narativa koji polahko, a da možda nismo ni svjesni, odnosi pobjedu!

Stoga, odgovornost je na svim akterima u javnom prostoru, a prije svega intelektualcima, medijskim radnicima te pojedincima koji upravljaju javnim ustanovama.

Jer, ukoliko budemo slijepi na ove, naizgled "sitne" previde, za nekoliko ćemo godina prihvatiti relativizaciju i stanje koje ne odgovara istini, a drugoj strani je to i jedan od ciljeva koji je proklamiran u opasnim memorandumima i deklaracijama!