Svjetski poredak koji je nastao nakon završtetka Drugog svjetskog rata se nalazi na rubu propasti, a okosnicu novog poretka, barem prema mišljenjima europskih političara, će čeiniti interesi nuklearnih sila među kojima nema Europe. Oni navode da Europska unija neće opstati ako ne dođe do proširenja i prihvatanja novih članica. 

Joschke Fischer, bivši šef njemačke diplomatije, predviđa da Europa može kročiti u „strategijsku suverenost“, što žele neki vodeći političari, ne samo ako stvori sopstvenu odbranu, postane tehnološki nezavisna od SAD i Kine, već i stvori jezgro članica EU koje su za „evropsku odbranu“ i proširenje, a time otkloni one koji se tome protive.

Donedavni šef diplomatije EU i bivši šef Europskog parlamenta, Josep Borell,  misli takođe da Europa mora stvori odbrambenu i budžetsku strukturu i „krenuti u federalnu uniju“, inače „neće opstati…svijetom danas vladaju populizam, protekcionizam, ratovi, a moramo biti svjesni toga da je svijet odbacio upliv i vezanost za Zapad“.

Europljani su prihvatili činjenicu da Amerika više ne želi da bude bezbjednosni zaštitnik, niti ekonimski blizak partner Bruxellesa.  To je posebno prepoznato u izjavi potpredsjednika SAD-a J.D. Vance da „Europa jeste naš saveznik, ali ne može biti vječiti vazal“.

Borell se osvrnu i na to kako druge 'nezapadne' zemlje vide Europu:, „Oni na nas Europljane gledaju kao na onakve kakvi smo: stanovništvo koje se smanjuje i stari, da smo izgubili inicijativu na tehnološkom polju, a svijetom preovladava tehnološko američko-kinesko nadmetanje, ruska invazija na Ukrajinu i razbijački faktor oličen u predsjedniku SAD-a, Donaldu Trampu“.

Ipak, uvjeren je da „Europa s tim izazovima treba da se suoči, svjesna da je naš potencijal to što smo u svijetu najbolji spoj političke slobode, ekonomskog napretka i socijalne zbijenosti i sklada“.

Francuski dnevnik „Mond“ istovremeno u opširnoj analizi „stanja svijeta i Europe“ zaključuje da su se „osamdeset godina poslije kraja Drugog svjetskog rata suočile dvije Europe, usred haosa kojim dominiraju drugi". Zaključuju i to da je ovogodišnje obilježavanja pobjede u Drugom svjetskom rartu imalo više obilježja rekvijem za kraj poretka koji je porizašao iz svega toga - podjela kontinenta na dva dijela koje razdvaja jedna zemlja - Ukrajina. 

Fischer upozorava da podjele koje je nametnuo Trump ustvari zahtjevaju od Europe da postane "samosvojna svjetska snaga uz nadnacionalnu političku volju". Također, ističe da Trumpova vlada dovodi u pitanje vojnu bezbjednost Europe, ali i da sumnja u njenu moć na svjetkom tržištu, uz to dodaje da se Europska unija mora osloboditi tehnološke ovisnosti od neeuropskih zemalja, ali i ovisnosti od sirovina i rijetkih metala. 

Više od 200 europskih kompanija, uključujući vrlo uspiješnog proizvođača aviona „Airbus“, su upravo upozorili da će Europa postati „tehnološka kolonija“ ako ne krene u osvajanje sopstvene visoke tehnologije, posebno vještačke inteligencije.

Njihov zaključak je da se mora okrenuti motu „kupujte europsko“, jer osamdeset odsto numeričkih programa i usluga za profesionalne potrebe u Europi se kupuju od američkih firmi, a to je 265 milijardi eura godišnje.

Pomalo je iznenađujuće što Fischer ističe da Europa mora prevazići nacionalne razlike i nadahnuti se „naslijeđem“ bivšeg francuskog predsednika Charles de Gaulle i zbog bezbjednosnih vojnih i ekonomskih prijetnji „postati degolistička, samosvojna…jer trećeg puta nema“.

„Evropi je potrebna snažna ideološka suština, da jedinstveno stoji iza slobode, ljudskih prava, solidarnosti i vladavine zakona…i samo tad će svijet vjerovati da smo prava svjetska sila“, kaže Fischer.

On ističe i nužnost proširivanja EU na susjedne zemlje, produbljivanje europske integracije, opipljivo pomaganje u sprovođenju reformi u zemljama koje su na putu u članstvo Unije.

I navodi da „ukoliko neke vlade EU koče dalje produbljivanje europske integracije, one članice ‘koje to žele i mogu’ treba da osnaže međusobnu saradnju. EU također mora obnoviti narušenu vjerodostojnost u europsku perspektivu kandidata za članstvo“, ukazuje on.

Borell zaključuje da „u Europi danas vladaju tri straha: od rata, gubljenja sopstvene industrije i konkurentske sposobnosti, kao i okretanja ka krajnjoj političkoj desnici“.