Dok prosječni penzioner u Bosni i Hercegovini s mukom preživljava mjesec, a radnici se bore sa sve većom inflacijom i rastom cijena osnovnih životnih namirnica, politička elita u Republici Srpskoj sebi bez imalo stida osigurava plate koje premašuju i one u mnogo razvijenijim zemljama regiona.

Najnovija odluka Vlade RS-a, donesena 1. aprila, samo je potvrda onoga što građani već godinama osjećaju: politička kasta živi u svojoj paralelnoj stvarnosti, daleko od siromaštva koje okružuje obične ljude.

Prema toj odluci, bruto plata premijera RS Radovana Viškovića – koji je ujedno bjegunac od bh. pravosuđa – iznosi čak 8.386,98 KM, dok mu neto primanja bez dodataka po osnovu radnog staža dostižu 5.196 KM. Potpredsjednici Vlade imaju osnovnu bruto platu od 7.357,68 KM, neto oko 4.568 KM, a ministri inkasiraju gotovo 4.000 KM neto.

Za usporedbu, premijer Crne Gore, zemlje s višim prosjekom plata od RS-a, prima manju platu od Viškovića. I premijer Srbije ima manja primanja. Čak i na državnom nivou BiH, gdje su plate tradicionalno više, ministri i predsjedavajući Vijeća ministara nemaju primanja kao što ih ima premijer RS.

Predsjedavajuća Vijeća ministara BiH Borjana Krišto prima osnovnu bruto platu od 5.683 KM, a ministri oko 5.367 KM bruto, što je opet manje od plate premijera RS.

U martu 2025. prosječna neto plata u RS iznosila je svega 1.476 KM, što znači da je premijerova plata više nego trostruko veća od prosječne, a i ministri zarađuju gotovo tri puta više. Kada se uračunaju i dodaci za radni staž, ukupni iznosi su još veći.

U isto vrijeme, penzioneri, koji su čitav život gradili ovaj sistem, dobijaju simbolična povećanja penzija, često samo po nekoliko maraka mjesečno. Istovremeno, ukidaju im se lijekovi s esencijalne liste, a cijene režija i osnovnih životnih troškova rastu.

Političari često govore o „zaštiti nacionalnih interesa“ i „borbi za narod“, ali očito ne na vlastiti životni standard. Njihove plate omogućavaju luksuzan život, dok većina građana brine hoće li imati za osnovne potrebe. Umjesto rješavanja stvarnih problema, narod se zasipa pričama o „stranim neprijateljima“, dok se bogatstvo političara opravdava kao „funkcionalni troškovi“.

Odluka o ovim enormnim platama donesena je 1. aprila, što djeluje kao simbolična šala na račun naroda koji je već odavno naviknut na ovakvu porugu. Dok region i svijet raspravljaju o smanjenju privilegija i štednji, kod nas se privilegije samo povećavaju, uprkos slabim rezultatima vlasti.

Građani se s pravom pitaju: koliko još mora pasti životni standard, koliko još mora otići ljudi iz zemlje, da bi se vlast makar djelimično odrekla svojih privilegija? Ili je pitanje: koliko dugo će vlast ostati gluva za stvarne probleme svoje zemlje?