Razgovarala: TAMARA NIKČEVIĆ

Osim Srbije, nema zemlje na svijetu čiji predsjednik, dok je na vlasti, štrajkuje glađu; i koji, kao vlast, organizuje proteste kako bi sebi ispostavio zahtjeve; koji prostor između Predsedništva i Skupštine ogradi toaletima, a onda te toalete brani žešće nego što je ikada branio Kosovo, kaže za "Slobodnu Bosnu" beogradski advokat Božo Prelević. 

Prelević podsjeća da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić prijetio da će Srpska napredna stranka, čiji on lider nije samo formalno, blokirati rad sudova i tužilaštva u Novom Sadu, a sve zbog odluke Apelacionog suda da dotadašnju mjeru pritvora za troje od šestoro novosadskih aktivista preinači u kućni pritvor. 

Da li je predsjednik Srbije, kako to tvrdi srpska opozicija, ovim zaista najavio državni udar?

„Prije ulaska u sukob sa sudom i tužilaštvom, Vučić je poveo rat protiv univerziteta u Srbiji, protiv studenata, advokata, poljoprivrednika, sve češće protiv policije. Ovdje demonstranti traže vladavinu prava, a predsjednik države blokadu sudova. To svijet nije zabilježio!”, kaže Prelević.

Predsjednik Srbije je sljedećeg dana priznao da je bio ljut i da je to rekao u afektu.

Ne znam ima li Vučić problem sa bijesom ili sa terapijom, ali pouzdano znam da ima razloga da bude ljut: istraživanje urađeno nakon njegovog nedavnog fijaska u Nišu (bilo je planirano da ”Svesrpski sabor”, koji je organizovao Vučićev Pokret za narod i državu, traje tri dana; usljed nezainteresovanosti posjetilaca, trajao je jedva dva sata) pokazuje da je podrška Vučiću praktično u slobodnom padu.

Ko je radio to istraživanje?

Ipsos. Ono pokazuje da studentska i opoziciona lista imaju značajno veću podršku u odnosu na liste Vučića, Ivice Dačiča i Branimira Nestorovića. Takođe, natpolovična većina neopredijeljenih, koji bi ovoga puta izašli na izbore, ne bi glasala za Vučića. To Vučića čini nervoznim i bijesnim. 

A to da li je pokušao državni udar…? Vučić je to odavno učinio - razvalio je sve institucije. Srbija nema parlament, nema vladu, nema spoljnu politiku. Kada je riječ o evropskim integracijama, Srbija je iza Albanije i značajno iza Crne Gore. Vučićev status u međunarodnoj zajednici se mijenja: loše je prošao u Americi, loše u Moskvi. Bio je siguran da će se vidjeti sa predsjednikom Trampom, pa su mediji pod njegovom kontrolom, valjda i zbog vremenske razlike, već bili objavili da se to dododilo.

Zašto se nije sreo sa predsjednikom Trampom?

Pomoću Roda Blagojevića pokušao je da plati slikanje sa Trampom. Kad je pokušaj propao - pretpostavlja se da su razlog i mutni poslovi oko prodaje zgrade Generalštaba u Beogradu zetu američkog predsjednika - rekao je da je bolestan i vratio se u Srbiju. U Americi za njega nema doktora, zato je dvanaest sati letio do Beograda, a onda pet do Moskve. Poniženje koje su doživjeli njegovi stand-up popovi u Moskvi, a onda i on i u Rusiji i u Americi, potvrđuju da je politika predsjednika Ćacilenda Srbiju dovela na najniže grane. U svakom pogledu.  

Zašto predsjednika Vučića stalno nazivate predsjednikom Ćacilenda? 

Sam je rekao da je - ćaci. Onaj ko je napravio Ćacilend, to najveće ruglo Beograda, i time se još i ponosi, taj može imati samo subjektivni osjećaj da je predsjednik Srbije. 

Kako subjektivni osjećaj? Predsjednik Vučić je pobijedio na izborima.

Pobijedio je tako što je, nakon svega, Dragan Đilas otišao kod njega i priznao pokradene izbore. Veliki broj organizacija nije priznao rezultate izbora, ODIHR je rekao svoje, sve dok Đilas nije završio kod Vučića na kanabeu. Ako razgovarate sa strancima i kažete im da su izbori pokradeni, znate li šta odgovaraju? Đilas ih je priznao. 

Čemu služi Ćacilend? 

Vučić se tako sveti Beograđanima.

Zbog čega?

Prvo, nakon što je, uoči velikog protesta 15. marta, novinar RTS-a rekao da je u Nišu, tokom odavanja pošte ubijenima na novosadskoj Železničkoj stanici ”odjeknula tišina”, 

Vučić je zaprijetio. ”Vidjećete vi kako odjekuje tišina”, rekao je i najavio da će se to što planira desiti između desetog i dvanaestog minuta odavanja pošte stradalima. To su njegove riječi. Nekoliko dana kasnije, u jeku najvećeg beogradskog protestnog skupa, u jedanaestom minutu odavanja pošte žrtvama novosadske nesreće, upotrebljen je zvučni top. Prije tog 15. marta, prije Beograda, imao sam priliku da svjedočim dejstvu zvučnog topa.

Gdje?

U Izraelu… Sjutradan ujutro, javno sam rekao da je 15. marta u Beografu upotrebljen zbučni top. Bojim se, dakle, da imamo posla sa teško kontrolisanim čovjekom; ne možemo ni pretpostaviti šta on sve može da uradi, šta će mu može pasti na pamet.

I zvučni top i Ćacilend su osveta. 

Ko su ljudi koji već dva i po mjeseca žive u Ćacilendu?

Tamo je nekada zaista bilo i malo studenata. Bilo je i kriminalaca puštenih iz zatvora, zatim ljudi Zvonka Veselinovića i Milana Radoičića… Možda su tu dovedeni zato što se neko plašio da bi demonstranti mogli da uđu u zgradu Predsedništva. Iako ta prijetnja nije realna, centar Beograda i dalje je blokiran.

Koliko je realna prijetnja predsjednika Vučića da će u ponedeljak Srpska napredna stranka blokirati sudove u Novom Sadu zbog preinačene sudske mjere izrečene profesorki Mariji Vasić i još dvoje aktivista? Jesu li oni politički zatvorenici ili teroristi?  

Ključno pitanje je postoji li naredba za snimanje privatnog razgovora šestoro aktivista, optuženih za napad na ustavno uređenje. Nekakva naredba svakako postoji, ali mislim da ona nije u skladu sa procedurom. Ako je indicija snimak njihovog razgovora objavljen u kontrolisanim medijima, onda je sudu i tužilaštvu neophodno vrijeme da bi uvrdili da li iza onoga što smo čuli postoje nekakvi planovi, štekovi, oružje, finansje, šira mreža, izvršioci, kuriri… Za sada tužilac ništa od toga nije uspio da pribavi. 

Po mom sudu, prva odluka o pritvoru od 30 dana nije sporna, zato što se na tom snimku zaista mogu čuti rečenice koje bi mogle da budu indicija da možda postoji neka organizacija. Odluka kojom pritvor mijenjate kućnim pritvorom kratkoročno je u redu, ali u međuvremenu ste morali da utvrdite ko su okrivljeni, imaju li kriminalni dosje, koliko je u tom smislu ozbiljno ono što govore klinci od 20 godina i jedna profesorka sociologije. Najzad, morate utvrditi ko je pričao a ko slušao. Mislim da je djevojka koja je pričala u bjekstvu, u Hrvatskoj. Kada je dio grupe u bjekstvu, to otežava poziciju onih koji su ostali. Posebno je problematično to što se stranka čiji su oni članovi odmah ogradila od uhapšenih aktivista. Možda su bili iznenađeni, možda su htjeli da kažu da to nema veze sa strankom...

Pitala sam Vas jesu li ti ljudi teroristi. Tako ih naziva predsjednik Vučić.

Djelo je kvalifikovano kao napad na ustavno uređenje, jer je tužilac odmah shvatio da tu nema terorizma. Prisluškivani razgovor novosadskih aktivista je, zanimljivo, objavljen dan uoči velikog protesta 15. marta u Beogradu. Nemam dokaz, ali imam osjećaj da su u ovom skandalu domaće službe bezbjednosti imale veoma ružnu ulogu. Jer njima je taj skandal trebao. Uvijek nađete nekoga ko se izlupeta, podmetnete mikrofon ili dva telefona i… 

Vučić je sve njih nazvao teroristima, dok je huligane koji su novosadskoj studentkinji polomili vilicu nazvao junacima. I Miloš Vučević ih je tako nazvao, iako je, kao premijer, podnio ostavku upravo zbog toga što su njihovi aktivisti pretukli tu djevojku u Novom Sadu. 

Izvrnuta logika? 

Tu izvrnutu logiku mi u Srbiji živimo već trinaest godina. Djeca i rodbina onih koji u gerijatrijske domove odu kao pametni, prisebni ljudi svjedoče da ih, nakon tri, četiri mjeseca, ne mogu prepoznati. Zašto? Zato što im televizije koje su im tamo dostupne -  Pink, Informer, Kurir - ispiraju mozak, vrši se lobotomija. Da li je logično da čovjek koji je izdao Kosovo za to optuži studenti, uvjeravajući nas da ga on zapravo brani? Njegova Srpska lista u kosovskom parlamentu položi zakletvu na albanskom jeziku i obeća da će čuvati integritet Kosova, a on optuži studente za izdaju. Kaže da su nesretnici iz Ćacilenda sjajni, a da je univerzitet loš i da se sa njim mora obračunati. Gdje je tu logika?!

Zar ta logika ipak ne traje malo duže? Ako tri decenije ratne zločince i ubice proglašavate herojima i to, s izuzetkom rijetkih glasova protiv, prođe gotovo bez reakcije javnosti, onda je ovo što radi predsjednik Vučić logična posljedica, zar ne? 

Saglasan! Cio taj narativ izgrađen je na platformi koja u svojoj suštini nema istinu, nego propagandu. Dio smo eksperimenta. Kada, na primjer, vidite da međunarodna zajednica podrži Vučićeve ”napore za jačanje vladavine prava”, osjećate se kao da ste u psihijatrijskoj bolnici. U Srbiji je teško ostati normalan. Možda i zato što smo 5. oktobra 2000. neke probleme morali drugačije rješavati. A opet, zatekli smo razvaljenu zemlju, u kojoj se nije znalo ko će kada i gdje preletjeti.

Mislite li da bi se slični ”preleti” mogli ponoviti nakon pada režima predsjednika Vučića?

I tada sam mislio da to nije moguće, pa sam pogriješio. Kao koministar policije u prelaznoj Vladi posle 5. oktobra 2000., među prvima sam podnio ostavku. Bio sam zgađen… Dobili smo priliku da pokažemo da smo bolji, ali među nama nije bilo dovoljno opreznih i pametnih koj bi zaustavili prelete, koji bi sproveli lustraciju, insistirali na tome da se reformišu službe, mediji, financijski centri koji su prvi preletjeli. Stalno se govori - kriva je UDB-a, ali UDB-a nije prva prešla. Prešli su kriminalci, tajkuni i mediji; oni su prvi preletjeli. Ako se ponovi, to će biti kraj Srbije. 

Kada gledam ovu djecu, studente, ne mogu a da se ne pitam - čiji su. Nakon sloma 5. oktobra, u Srbiji su uglavnom ostali evnusi; zato se pitam - čiji su. Ko su ti uporni, hrabri i čestiti studenti, koji hoće da ostanu i da mijenjaju sitem?

Jeste li zaista na njihovoj izbornoj listi? 

Studenti još nemaju izbornu listu. Koliko sam razumio, na njihovoj će listi biti ne samo profesori, nego i oni za koje vjeruju da bi mogli promijeniti sistem. Mnogi koji nikada nisu htjeli da uđu u politiku, sada bi prihvatili ponudu studenata. Biće ih više od 250, a studenti će im prije izbora ispostaviti neke zahtjeve.

Sigurni ste da će izbori biti raspisani? Predsjednik Vučić kaže da neće.

Prvo, prije dvanaest godina, Boris Tadić nije izgubio izbore. Izgubio je Ivicu Dačića, koji je preletio na drugu stranu i Vučiću obezbijedio većinu. Gdje će Dačić, pitanje je koje kod Vučića izaziva ozbiljan strah. Drugo, jesu li stranke Vučićeve koalicije zaista spremane na novo rastakanje Srbije? Treće, kada će građani Srbije prihvatiti generalni štrajk? Ni na jedno od ovih pitanja nemamo jasan odgovor. Sa druge strane, dinamiku političkog života u Srbiji određuju tragedije. Nažalost. Ne isključujem novu, pogledajte šta se dešava… 

Jedini način da sve prođe mirno su vanredni izbori. 

Što je alternativa izborima? 

Radikalizacija. Da bi u to krenuo, Vučić bi morao iza sebe imati dovoljno lojalista spremnih da ga poslušaju. Vjerujem da bi svi koji su preko noći, a da ni sami ne znaju kako zaradili desetine miliona eura, rađe bili u inostranstvu, tamo gde su im nekretnine, nego s njim  čekali rasplet. Jer lojalni su profitu, ne Vučići. 

Ovdje se s jedne strane govori kako sve suviše dugo traje, iako se u tom ”suviše dugom trajanju” svi plaše da protesti ne prestanu i da se ta strana ne oslabi. U međuvremenu, Vučić veoma loše stoji; sve češće govori stvari zbog kojih se građani Srbije pitaju da li je u stanju da im sačuva državu i da njihovoj djeci obezbedi elementarne uslove za život. U tom smislu, nema mjesta brizi da će to što ”dugo traje” prestati. Neće. 

Neće?

Ne. Vučić podstiče studente, on ih najviše motiviše. Praveći ćacilende i ostale cikluse, sam je mnogo doprinio padu sopstvenog rejtinga. I na međunarodnoj i na domaćoj sceni. Bližimo se konsenzusu - unutrašnjem, spoljnom i regionalnom. Svi čekamo da vidimo hoće li tih 250 na studentskoj listi biti normalni. Ako budu normalni, nemate dilemu za koga da glasate. Ako, pak, neki od njih budu nenormalni, onda zaista kuku nama. 

Znate, nikada nisam bio zagovornik osvete i nasilnih raspleta. Sa druge strane, znajući ko su oni koji okružuju predsjednika Ćacilenda, ne isključujem mogućnost da će neko pomisliti da brani Vučića tako što će nas napasti. To je imanentno grupi oko njega.

Ali i toj politici, toj ideologiji.

Tako je. Od novembra prošle godine, od pada nadstešnice u Novom Sadu i početka pobune u Srbiji, 89 ljudi je bili spremno da na ulici, na pješačkom prelazu pregazi građane koji su odavali poštu stradalima na novosadskoj Železničkoj stanici. Osamdeset i devet! Na ovaj ili na onaj način, svi su povezani sa istom strankom. Plus oni što su aktivirali zvučni top. Veoma je važno kako na sve to gledaju veliki međunarodni igrači, koji, znam, imaju prečeg posla, važnijih stvari. Ipak, nadam se da će u pauzi rješavanja tih važnijih stvari uspjeti da pogledaju šta se događa u Srbiji i u regionu. Vjerovatno bi voljeli ako bi svi već dogovoreni poslovi bili nastavljeni. Nadam se da su svjesni da su blokade sve što im Vučić trenutno može obezbijediti. Vučić više nije rješenje, više ne može ništa da isporuči. Litijum?! Kakav crni litijum?! Građani bi sve blokirali. I tu bi se negdje sve moglo slomiti. Najzad, ko je još dobio rat protiv sopstvene mladosti? To nije uspjela čak ni Pinočeova hunta u Čileu. 

Jeste Kina.

Jeste, imate pravo. Srećom, ovo nije isti sistem. Ili se barem nadam da Vučić neće tome pribjeći i da će se sve završiti do kraja godine. Vučić će možda shvatiti da bi mu sa toliko novca i toliko regionalnih prijatelja - od kojih je najviše njih u Dubaiju - bilo nabolje da se malo odmori. Osijedio je, nervozan je, ima slabo srce. Šta će ovdje?!