Poznati njemački novinar i pisac Michael Martens nedavno je imao zanimljiv razgovor u podkastu sa Vetonom Suroijem, bivšim albanskim političarom i novinarom o događajima koji su prethodili ratu u bivšoj Jugoslaviji.

„Kako je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u januaru 1991. pozvao albanske lidere sa Kosova, iz Makedonije, Crne Gore i Preševa u Hrvatsku kako bi razgovarali o tome da li bi mogli da napadnu Srbiju — i kako su Albanci, nakon dvodnevnog vijećanja u blizini Zagreba, mudro odbili“, objava je kojom je Martens počeo svoj niz objava na platformi X.

Kako je rekao, on je prije izvjesnog vremena, proveo nekoliko dana na Kosovu prikupljajući materijal za priču u Frankfurter Allgemeine Zeitungu.

„Veton Suroi me je spontano pozvao u svoj podkast, na šta sam pristao uglavnom zato što mi je rekao da ću i ja moći da postavljam pitanja. Zanimala me je jedna konkretna istorijska tema“, naveo je Martens.

Prema njegovim riječima, Veton Suroi, veteran diplomatije, politike i novinarstva na Kosovu, bio je učesnik legendarnog sastanka u malom hrvatskom mjestu Stubičke Toplice, gdje su se u januaru 1991. okupili Albanci iz cijele Jugoslavije kako bi raspravili jedno pitanje rata i mira. Zatim je prenio riječi Suroija.

„Da li bi Albanci trebalo da slijede ‘prijedlog’ iz Zagreba i uzmu oružje protiv Srbije, dok se Beograd spremao za rat protiv Hrvatske? To bi svakako olakšalo situaciju za Hrvatsku. Ali šta bi to značilo za Albance ako bi prihvatili taj prijedlog? ‘Ništa dobro’ „Osnovna ideja potekla je od predsjednika Tuđmana. (…) Ideja je bila da se otvori tzv. ‘južni front’, kako su to Hrvati zvali.“ Došlo je dotle da je naš predstavnik u Hrvatskoj (…) bivši vojni oficir, pukovnik Tom Beriša (…) predložio da se okupimo (u Hrvatskoj)”, rekao mu je Suroi.

Zatim je Suroi opisao kako je izgledao sastanak.

„Bila je to zima 1991. Sastali smo se tamo, uz obezbjeđenje hrvatske specijalne policije. (…) Sve je trebalo da bude tajno. (…) Razvila se rasprava (…) u kojoj je Ibrahim Rugova prvog dana bio u manjini. Više ljudi je željelo da ide u rat. Ja, koji sam bio zagovornik nenasilja i donekle kritičan prema Rugovi zbog njegove pasivnosti, vidio sam da se sve kreće u potpuno drugom pravcu. O tome smo mnogo raspravljali. Bilo je pritisaka da se javno objavi: ‘Dižemo oružje’,“ prisjeća se Suroi.

Navodno su Hrvati bili spremni da pomognu Albancima oružjem.

„‘Postojalo je jasno obećanje Hrvata da bi nam, ako bismo bili spremni, pomogli sa oružjem’“, rekao je Suroi. ‘Ali kako?’, pitao sam Vetona, ‘kad Hrvati tada nisu imali dovoljno oružja ni za sebe'“, naveo je Martens.

Suroi mu je dalje objasnio kako je dalje tekla rasprava na Kosovu.

„Da, ali postojali su načini. (…) Ideja je bila da se (oružje) transportira preko Albanije na Kosovo. To je postala velika rasprava o mnogim stvarima koje su tada bile vrlo zastrašujuće. … Neki od nas su se veoma glasno protivili tom pravcu i objasnili zašto to ne bi trebalo da uradimo“, naveo je Suroi.

Objasnio je Martensu zašto su Albanci na kraju odlučili da se ne upuštaju u sve to.

„Ne samo zbog naših nenasilnih uvjerenja, već i zbog geopolitičkih, geostrateških (…) i vojnih razloga – to jednostavno ne bi funkcioniralo. (…) Nismo imali strukturiranu teritorijalnu odbranu kakvu su imali Slovenci i Hrvati. Drugo, nismo imali policijsku strukturu koju bi mogli pretvoriti u vojsku, kao što su to uradili Hrvati, Slovenci, pa čak i Bosanci. Tako da ništa od toga nije bilo nešto što bismo mogli iskoristiti za izgradnju vojne strukture. Naši regruti su bili raspršeni širom Jugoslavije. Gotovo 20% regruta u bivšoj Jugoslaviji bili su etnički Albanci, a veliki broj njih sa Kosova. Dakle, bilo je mnogo toga o čemu je trebalo razmišljati“, rekao je Suroi..

Na pitanje Martensa koji su to albanski lideri tada zagovarali da Albanci ipak uzmu oružje, Veton Suroi je odbio da imenuje bilo koga, rekavši samo: „Najglasniji su bili ljudi iz Sjeverne Makedonije i Crne Gore.“

„Oni su govorili: ‘Kosovo, vi počnite rat, mi ćemo vas slijediti’. Atmosfera je u to vrijeme bila vrlo napeta“ Srećom, kaže Suroi, Albanci su odlučili da ne krenu putem nasilja.

Ali, to nisu dobro prihvatili u Hrvatskoj, navodi Martens.

„Predsjednik Tuđman to nikada zapravo nije oprostio Rugovi. Dugo mu je to zamijerao“, rekao je Suroi.