Prosječna starost ubijenih na Tuzlanskoj kapiji je bila svega 23 godine. Među njima je bila i 15-godišnja Indira Okanović,  djevojčica sa osmijehom na licu i snovima u očima.

Indirina majka Ešefa ispričala je kako je izgledao dan kada je izgubila kćerku – dan koji joj se zauvijek urezao u sjećanje, piše Tuzlanski.ba.

Došla sam s posla, stanovala sam stotinu metara dalje, u Oktobarskoj. Čim sam ušla, uključila sam televizor – bio je neki film. Krenula sam da se presvučem, kad odjednom na ekranu piše: 'Tragedija u Tuzli'. Pomislila sam – šta se sad desilo? - ispričala je majka.

Uslijedio je trenutak koji i danas ne može zaboraviti. Njena starija kćerka, gotovo istog časa, pojavila se ispred zgrade, upitavši je: Da li je došla Indira?.

Tada je, kako kaže, saznala da se nešto strašno dogodilo na Kapiji.

Odmah smo se ja i muž spustili i otišli od Kapije. Tamo su bile policijske trake, nisu nam dali da priđemo. Odgurnula sam policajca i rekla: 'Pusti me da tražim, gdje je moje dijete?' - prisjeća se Ešefa.

Na mjestu tragedije zatekla je prizore koje nijedna majka ne bi smjela doživjeti – prekrivena tijela čaršafima i njihove dijelove rasute po betonu. Tražila je svoju Indiru među ubijenima.

Kaže kako je u međuvremenu upitala poznanika da li je vidio Indiru, a on joj je kazao kako je vidio da je ranjena, ali da je živa. Ešefa i njen suprug su, kako kaže, pretraživali okolne parkove i ulice u nadi da će pronaći svoju kćerku. To što je čula da je njena kćerka ranjena, tada, predstavljalo joj je olakšanje, jer se potajno u sebi nadala da će je pronaći živu.

Nakon što je nigdje nisu pronašli, Ešefa i njen muž su otišli na Univerzitetsko-klinički centar u Tuzli. Kaže kako su zatekli veliki broj dijelova tijela koje je raznijela granata, a koji su bili upakovani u kese. Navodi, da nije bilo moguće prepoznati kome ti dijelovi pripadaju.

Pregledala sam svaki leš ne bih li je prepoznala. A onda sam više puta prolazila pored nje, a da nisam znala da je to ona. Tražili smo 'plavo dijete', a od čađi i dima njena kosa je pocrnila - ispričala je Ešefa.

Njena sestra koja je radila tada kao medicinska sestra, rekla joj je da ide kući, te da tu nema traga od Indire. Ali nažalost, Indirino tijelo se nalazilo među stradalima, a njena sestra kako kaže, nije mogla smognuti snage da joj to saopšti.

Nakon toga su Ešefa i njen suprug otišli kući u nadi da će ih njena kćerka čekati u svojoj sobi. Međutim, kada su došli, nije je bilo ni tu. Onda su odlučili ponovo otići u bolnicu, te detaljno pregledati svako mrtvo tijelo.

Više puta su mi otvarali kese, ali sam govorila: 'Nije to ona' - kazala je Ešefa, dodavši da je onda u jednom trenutku ugledala i njeno lice.

Bila je ranjena. Vjerovatno ju je pogodila kocka. Imala je veliku ranu na tijelu, te je vjerovatno iskrvarila na licu mjesta - ispričala je Ešefa sa tugom u očima.

Na licu joj je ostao osmijeh, a u pogledu, kako njena majka kaže, kao da je još nešto željela reći.

- Poginula je zajedno sa svojom najboljom drugaricom. Zajedno su sjedile u klupi. Zajedno su i otišle – rekla je.

Esefa Okanović danas svoju priču dijeli kako bi se pamtilo. Kako bi se nepravda neprestano imenovala. Kako bi Indira i sva djeca s Kapije zauvijek ostali u kolektivnom pamćenju Tuzle, Bosne i Hercegovine i cijelog svijeta, piše Tuzlanski.ba.