Piše: Elif Shafak

Ljeto je i želim pisati o tebi. Nikada se nismo srele uživo, ali si mi draga sestra srcu. Prelazeći granice geografije i vremena, želim da ljudi pamte tvoje ime: Aida.

Prošlo je 33 godine od kada je 1992. godine počela opsada Sarajeva, koja je donijela neopisive patnje, a koju će neki budući istraživači opisati kao „najveći pojedinačni slučaj paljenja knjiga u historiji“.

Svaki rat je strašna i hitna lekcija koja nas uči da zaustavimo ludilo nasilja i dehumanizacije, a ipak nikada ne naučimo.

Ratovi ne nanose štetu samo hiljadama nevinih ljudi koje ranjavaju i ubijaju, i ne izazivaju samo ogromne tragedije i traume koje se liječe generacijama, već uništavaju i prirodu i kulturu u ogromnim razmjerama.

Drveće, voda, zemlja… svi trpe usred besmislenog nasilja. I oni su razbijeni, otrovani, spaljeni. Takođe i biblioteke, pismenost i književnost. Napadaju ih bez prestanka fanatici. Zato što ekstremisti vrlo dobro razumiju da da bi izbrisali jednu zajednicu i ugasili nadu, moraju ciljati i njene priče, pjesme i balade. Sjećanja. Zato uvijek pale knjige — zajedno s ljudima.

Biblioteka Gazi Husrev-beg u starom dijelu Sarajeva osnovana je 1537. godine. To je mjesto koje čuva puls kolektivnog sjećanja i identiteta. Tamo je pažljivo sačuvana historija stara hiljadama godina. Kada je rat počeo, pod njenim krovom nalazilo se više od 100.000 rukopisa. Svaki toliko dragocjen, jedinstven. Svi su morali biti spašeni od bombi, metaka i mržnje. Mnogo kasnije, prisjećajući se tih strašnih dana, direktor biblioteke, dr. Mustafa Jahić, izgovorio je ove dirljive riječi: „Spašavanje dokumenata civilizacije po mom mišljenju jednako je spašavanju ljudskih života. Knjige su naša prošlost, naši korijeni. Bez prošlosti, nemamo ni sadašnjost ni budućnost.“

I to su tada bibliotečari učinili, počeli su prevoziti rukopise kroz grad, noseći ih s jednog skrovišta na drugo. Radili su to pod rafalnom vatrom snajpera i stalnim granatiranjem, rizikujući svoje živote. Nemajući sredstva za transport knjiga, koristili su sve što su mogli naći, uključujući i stare kutije za banane.

Zatvaram oči i mislim na jednu od tih knjiga: zbirku pjesama velikog perzijskog pjesnika Hafeza — iluminirani rukopis, čije su stranice prelijepo oslikane i pozlaćene, umjetničko djelo izuzetne ljepote, dubine i mudrosti, brzo ubačeno u kutiju, preneseno s jednog mjesta na drugo dok su oko njih i dalje padale bombe i prolazili metci.

Isti onaj Hafez koji je napisao:

Želio bih ti pokazati,

Kad si sam ili u tami,

Zapanjujuću svjetlost,

Tvog vlastitog bića!

Tada je tu bila i Aida Buturović... Svaki bibliotekar na svijetu vjerovatno zna njeno ime.

Rođena 1960. godine, Aida je studirala književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Voljela je knjige, znanje, kulturu, književnost. Ljeta 1992. godine, sa 32 godine, bila je istaknuta bibliotekarka u Nacionalnoj biblioteci. To nije bio običan prostor, već pravo blago u kojem se nalazilo oko 2 miliona knjiga, pored rijetkih rukopisa i crteža koji datiraju još iz vremena Osmanskog carstva.

Ako pročitate svjedočanstva onih koji su preživjeli granatiranje i paljenje ove izuzetno važne biblioteke, skoro svi pamte istu stvar. Govore o tome kako su, kada je prva bomba pala na krov i prvi plamenovi izbili oko kupole historijske zgrade, oni unutra osjećali toliku bespomoćnost da su svi počeli plakati.

Vatrogasci su pokušavali ugasiti vatru, ali su sistematski gađani snajperima kako bi se spriječilo njihovo djelovanje. (Godinama kasnije, Radovan Karadžić je osuđen za više ratnih zločina.) Požar se brzo širio usljed neprekidnog granatiranja. Ubrzo je postalo jasno da se zgrada ne može spasiti. Ali šta je s knjigama?

Među onima koji su žurili spasiti knjige bila je i mlada bibliotekarka Aida. Usred dima i pakla, čak i dugo nakon što su mnogi drugi odustali, ona je i dalje nosila knjige u rukama.

Aida je umrla pokušavajući spasiti rukopise od požara. Njena sestra Amila Buturović, profesorica Historije religije i kulture u Torontu, napisala je kako je Aida uvijek bila sretna kada je bila u biblioteci i kako joj je, kad je dobila ovaj posao, rekla: „Družim se sa divnim kolegama i divnim knjigama. Imam svoj mir.“

Družiti se s divnim ljudima i divnim knjigama.

Samo ljubitelj književnosti bi mogao reći nešto takvo.

Samo neko kao Aida.

U svojoj knjizi Burning The Books, Richard Ovenden, bibliotekar Bodleian biblioteke na Oksfordu, vodi nas na misaono putovanje kroz 3000 godina historije, dokumentujući kako su biblioteke i arhivi namjerno uništavani, iznova i iznova. Od Biblioteke Asurbanipala do Biblioteke Aleksandrije ili uništenja Kuće mudrosti u Bagdadu...

I danas se to dešava. Ukrajina, Gaza, Sudan, Afganistan... knjižare, arhivi, biblioteke...

Francis Bacon ima moćan opis Bodleian biblioteke — i vjerujem da to vrijedi za bilo koji kulturni centar bilo gdje u svijetu. Rekao je: „Bila je arka koja spašava znanje od potopa.“

Kako gradimo i štitimo te arke? Kako uzgajamo književnost i ljubav, znanje i empatiju, povezanost i čovječnost, protiv poplave neznanja, mržnje, apatije, podjela, uništavanja, hiper-informacija i dehumanizacije?

Pamteći Aidu i one koji su, baš kao ona, činili sve što su mogli da njeguju kolektivno sjećanje, suživot, mir i umjetnost pripovijedanja — one koji su voljeli knjige sa zapanjujućom svjetlošću svog bića.