Nakon što je brod Madleen, kojim su prema Gazi plovile poznate ličnosti i aktivisti s ciljem da prekinu višegodišnju humanitarnu blokadu, presrela izraelska vojska, a sama aktivistkinja Greta Thunberg vraćena u Švedsku, pažnja ponovno pada na trenutnu dramatičnu situaciju u pojasu Gaze. Ova plovidba, kao i mnoge druge humanitarne akcije i inicijative, podsjećaju na hrabre pokušaje pomoći i solidarnosti u najtežim trenucima historije, poput onih kada su poznate ličnosti i obični ljudi dolazili u opkoljeno Sarajevo, riskirajući život da bi pružili podršku i svjedočili istini o opsadi.

U tom kontekstu, razgovarali smo s Nihadom Kreševljakovićem, poznatim historičarom, koji se osvrnuo na značaj međunarodnih posjeta Sarajevu tokom rata, na ličnu hrabrost mnogih ljudi koji su kroz tunel i opasne kanale ulazili u grad, ali i na to kako se slični etički i humanitarni pozivi sada javljaju u slučaju Gaze.

Ljudi hrabrosti i solidarnosti u opkoljenom Sarajevu

Sarajevo je tokom opsade posjećivalo mnogo ključnih ličnosti, ljudi iz različitih krajeva svijeta koji su hrabro dolazili uprkos opasnostima. Mnogi su došli kako bi izrazili podršku građanima pod agresijom, o čemu je Nihad Kreševljaković za Slobodnu Bosnu rekao:

„Meni lično u sjećanju su ostale osobe poput Vanese Redgrave, Susan Sontag, Petera Schumanna, Joan Baez, Chris Keulemansa ili Srđana Popovića... Dugo se bavim mišlju da bi trebalo napisati knjigu u kojoj bi se zabilježila imena ljudi koji su došli u Sarajevo ili u Bosnu i Hercegovinu a koji su tim činom željeli izraziti podršku ljudima koji su bili izloženi agresiji ili opsadi. Npr u tom periodu u Sarajevo je došla i velika grupa Italijana 'Beati i costruttori di pace/ Blaženi graditelji mira'. Mislim da ih je bilo nekoliko stotina. Puno ljudi došlo je iz Barcelone. Kao prijatelji u Bosnu i Sarajevo dolazili su ljudi iz cijelog svijeta. Želim reći da nisu to uvijek bili neki poznati, već često obični ljudi koji su na taj način izražavali podršku. Svaka od tih posjeta nosila je simboličku težinu i svaka je bila čin lične hrabrosti. Bilo je i onih koji su došli s konkretnim zadatkom poput novinara, fotografa, humanitaraca a koji su se svjedočeći šta se ovdje događa trajno vezali za sudbinu naše zemlje. Želim reći da su mnogi ljudi, poznati i nepoznati, rizikovali svoje živote da dođu u grad pod opsadom. Dolazili su kroz tunel, UN konvojima, pa i privatnim kanalima, često bez garancija za sigurnost. Ali dolazili su, i to je ono što ostaje važno jer čin dolaska bio je čin solidarnosti.“

Dokaz da istina može pronaći put

Njihova prisutnost imala je neizmjerno značaj za moral onih koji su živjeli pod opsadom, naveo je Kreševljaković.

„U trenutku kada se činilo da nas je svijet zaboravio, njihova prisutnost bila je znak da još uvijek postojimo u tuđem sjećanju, da nismo sasvim izbrisani iz svijesti čovječanstva. Za nas pod opsadom, to je bio dokaz da istina ipak može pronaći svoj put, da su nam oči svijeta bar povremeno bile okrenute. Bila je to potvrda da borba ima smisla, da je važno to što ne pristajemo na poniženje, što i dalje vjerujemo da pravda i sloboda imaju smisla. Bila je to potvrda da nismo sami u tome i da mnogi ljudi prepoznaju ono za što su se ljudi u Bosni i Sarajevu borili“, ispričao je za „SB“.

Susan Sontag prva govorila o genocidu

Kroz takve posjete, ljudi su činili mnogo više od puke podrške, pojašnjava Kreševljaković, oni su pomagali na različite načine.

„Neki su donosili humanitarnu pomoć, neki su izvještavali, fotografisali, pisali, pomagali kulturne događaje ili poput Susan Sontag ili Petera Schumanna režirali predstave pod opsadom. Ali možda je najvažnije to što su svjedočili. Oni su nosili slike, riječi i istinu iz Sarajeva dalje u svijet. Susan Sontag, na primjer, nije samo postavila 'Čekajući Godoa' već je vlastitim prisustvom pokazala da umjetnost može biti i oblik otpora. Mnogi su kasnije i politički djelovali, lobirali za intervencije, govorili u parlamentima, i to nikada nije bilo malo. Npr. Susan Sontag je među prvim, ono što se događalo u Bosni jasno nazvala genocidom“, ispričao nam je Kreševljaković.

„Madleen podsjeća na ljude koji su dolazili u Sarajevo“

Danas, kada se pojavljuju inicijative poput flotile Madleen koja plovi prema Gazi, Kreševljaković vidi jasan nastavak te tradicije:

„Flotila Madleen nije samo brod. To je simbol. I upravo zato je zaustavljena. Jer nije opasna po nečiju vojsku, nego po njihovu laž. Podsjeća me na one male grupe ljudi koji su činili velike stvari za opkoljeno Sarajevo. Ili općenito na male grupe ljudi koji su uspjevali promijeniti svijet i učiniti ga boljim. Na sve one koji su tada, kao i sada odlučili da neće biti tihi saučesnici zločina. To je etički čin koji razotkriva licemjerje sistema, ali još važnije, obnavlja našu vjeru da pojedinci mogu napraviti razliku. To je ono što nas uči i opsada Sarajeva, a to je da ljudska odlučnost može imati univerzalni značaj i domet i da mi empirijski znamo da u to ne treba sumnjati. Uostalom, i da ne može promijeniti opet bih tvrdio da biti na strani pravde i istine je elementarsna ljudska obaveza taman da smo ostali jedini na svijetu. Kada pred vašim očima neko ubije 20.000 djece jednostavno ne postoji niti jedan jedini argument kojim se to može pokušati opravdati. Šutiti pred tim za mene je, ne samo zločin, već i potpuno odsustvo ljudskog razuma“, prokomentirao je Kreševljaković.

Isti cinizam velikih sila

Upitan o sličnostima između patnje u Gazi i onoga što se dogodilo u Sarajevu, Kreševljaković kaže:

„Nažalost, ljudi u Palestini i Gazi živjeli su svoj užas i prije početka agresije na Bosnu. Oni to praktično žive decenijama. Naravno da postoje sličnosti, i to je razlog da me svjedočenje ovome što se događa još više boli. Vidim isti cinizam velikih sila. Djeca u Gazi danas žive ono što su osjetila mnoga djeca u Bosni bez vode, bez struje, pod granatama, u strahu, ali s nevjerovatnim dostojanstvom i otporom. I kao što je Sarajevo tražilo da se stvari imenuju pravim imenom, tako i Gazi dugujemo istinu: to je sistematska, dugotrajna nepravda. A svijet koji to ne priznaje, zapravo gubi svoj moralni kompas.“

Na kraju, on poručuje onima koji žele pomoći, ali i onima koji oklijevaju:

„Onima koji pomažu na bilo koji način, pa makar time što prate šta se događa i šire te sadržaje želeći ih držati u fokusu rekao bih da ne posustaju. Bilo kakav oblik podrške je koristan i važan. Važno je da ljudi u Palestini osjete da nisu sami. To je vrsta borbe i čin kojim pokazujemo da je biti čovjek važnije od biti poslušan. A onima koji oklijevaju, rekao bih: ne morate uvijek znati šta da uradite, ali ne zaboravite da šutnja je izbor. I kada biramo da šutimo pred nepravdom, postajemo njen saučesnik. Ne traži se od svih da budu heroji. Dovoljno je da ne budemo nijemi. I, možda najvažnije, svaka ta riječ i svaki taj izraz solidarnosti, može sačuvati ono ljudsko u nama“.

(S. Hodžić)