Na Redditu je osvanuo osvrt na uslove rada čistačica u jednom hrvatskom resortu, koji otkriva sistematsku eksploataciju, neplaćene prekovremene sate, fizičko iscrpljivanje i psihološki pritisak nad zaposlenima.

„Moja poznanica radi kao čistačica u kampu. Redovno provede i po 10 do 12 sati na poslu, ali joj isplaćuju samo osam sati dnevno. U jeku sezone odradi i do 200 sati mjesečno, ali joj plata nikada ne prelazi 800 eura. Prekovremeni rad ne plaća se odmah, već se navodno ‘kompenzuje’ tokom zime, kad nema posla, što je zakonski sporno“, navodi autor objave.

Ovakva praksa, kako navode korisnici mreže, koristi se i za moguće manipulacije porezima – jer se doprinosi plaćaju van sezone, a stvarna plata tokom ljetnih mjeseci vještački se prikazuje nižom.

Rad bez pauze, slobodnih dana i prava na odmor

Osim prekovremenog rada bez nadoknade, zaposlene su izložene teškom fizičkom radu, često i van svojih radnih zaduženja. „Žena u 50-im godinama nosi madrace, zavjese i vreće sa posteljinom, iako joj to nije u opisu posla. Pritom danima nema ni pauzu ni obrok“, stoji u objavi.

Jedan primjer posebno je zaprepastio korisnike:

Radnica je tražila slobodan dan 5. jula da bi otišla na Thompsonov koncert. Šefica joj je poručila da slobodno proda kartu – jer neće dobiti slobodno.

Nema ni slobodnog dana u sedmici

„Zna se desiti da radi i po 20 do 25 dana bez ijednog slobodnog dana. Prošlog ljeta dva mjeseca nije imala nijedan dan odmora“, tvrdi izvor.

Po Zakonu o radu, svaki zaposleni ima pravo na najmanje jedan slobodan dan sedmično, ali se to u mnogim kampovima i hotelima jednostavno ignoriše.

Iskustva drugih radnica – ista priča

Još jedna čistačica podijelila je slično iskustvo iz drugog turističkog kompleksa:

„Radila sam po 12 sati dnevno, dolazila u 6 ujutro i ostajala do kasno u noć, a slobodne dane nisam tražila – jer sam znala da ih neću dobiti. Nekad po dva-tri mjeseca bez pauze. Ako si tražio slobodan dan, dobijao si ‘kaznu’ u rasporedu ili prekor.“

Njena priča ima i drugu dimenziju – pošto nije imala EU papire, radila je kao honorarac i bila plaćena po satu, s bonusima. Njen suprug, s papirima i statusom stalnog sezonca, bio je dio sistema o kojem svi pričaju – prekovremeni sati nisu odmah plaćani, već su „prenijeti“ na zimu. Iako im je tada to finansijski odgovaralo, jasno kaže: „Znam da nije bilo ispravno, ali nama je tada taj novac bio potreban.“

Sistem eksploatacije pod plaštom „sezonskog ugovora“

Hrvatski turizam počiva na sezonskoj radnoj snazi, ali očigledno uz veoma niske standarde radničkih prava. Ugovori o stalnom sezoncu sve češće služe kao način da se radnici održe u nesigurnom položaju, a prekovremeni rad se ne prijavljuje redovno, već koristi za „pokrivanje“ drugih troškova i izbjegavanje obaveza prema državi.

Zakoni postoje – ali se ne poštuju

Zakonski gledano, sve navedene situacije predstavljaju ozbiljna kršenja:

Prekovremeni rad mora se plaćati odmah, po većoj satnici.

Svaki radnik ima pravo na slobodan dan sedmično.

Ne može se vršiti pritisak da zaposleni ne koriste svoje slobodno vrijeme.

Potrebna hitna reakcija

Turistički sektor je među ključnima za hrvatsku ekonomiju, ali očito se oslanja na preopterećene, potplaćene i često obespravljene radnike. Dokle god se ovakve pojave tretiraju kao „normalne“ u sezoni, radnici će plaćati cijenu uspjeha turističke godine – svojim zdravljem, dostojanstvom i slobodom.

Ova priča, iako šokantna, nije izuzetak. Zato je krajnje vrijeme da se inspekcije, sindikati i državne institucije ozbiljno pozabave sezonskim radom – i da se radnicima vrati ono osnovno: poštovanje, prenosi Dnevno.