Operacija Saveznička sila, Operacija Allied Force ili NATO bombardovanje Savezne Republike Jugoslavije trajala je od 24. marta do 10. juna 1999. godine i dio je Rata na Kosovu 1996–1999. To je bilo drugo značajno vojno uplitanje NATO-a nakon bombardovanja bosanskih Srba u Operaciji Namjerna sila 1995. godine, te najveći oružani sukob na prostoru Srbije i Crne Gore još od Drugog svjetskog rata.

NATO je 24. marta 1999. godine u 19:45 započeo zračne napade na vojne ciljeve u SRJ, da bi se kasnije udari proširili i na privredne i civilne objekte. U napadima koji su trajali bez prestanka 78 dana, teško su oštećeni infrastruktura, privredni objekti, škole, zdravstvene ustanove, medijske kuće, kulturno-historijski spomenici, crkve i manastiri. Ekonomski stručnjaci iz Grupe-17 procijenili su štetu na oko 30 milijardi dolara, piše Dnevno.hr.

Napadi su okončani 10. juna, nakon potpisivanja vojno-tehničkog sporazuma o povlačenju jugoslovenske vojske i policije s Kosova i Metohije.

"Ne čekaj na mene"

Na Redditu su osvanuli leci koje je NATO navodno bacao tokom bombardovanja. Na njima se na engleskom jeziku poručuje jugoslovenskoj vojsci da pobjegne s Kosova dok još ima vremena, ili ih čeka sigurna smrt. Također se pozivaju Srbi da prestanu slijediti Slobodana Miloševića ili da se suoče sa sudbinom, a bilo je i letaka na ćirilici na kojima je, uz slike NATO bombardera, pisalo: "Ne čekaj na mene".

"Gotovo sam siguran da je ovo poteklo s televizije (RTS, Palma ili Politika) kao odgovor na propagandu. Letci su bacani po Vojvodini; doslovno se događalo da vidiš trenutak kada ih ispuste, ili da ih slučajno pronađeš negdje na polju. Vjerovatno su prvi put imali nekakav učinak, ali ne onakav kakav su priželjkivali. Mislim da je to bilo dodatno pojačano u vrijeme kada se govorilo o kopnenoj intervenciji", poručuje jedan komentator.

"Srbija je dugo vremena zlostavljala Albance na Kosovu, još od 1981–1982. godine. Ne samo da su bili građani drugog reda, nego gotovo da su bili građani desetog reda. Takav odnos je, posve razumljivo, izazvao revolt među Albancima – što je sasvim prirodna ljudska reakcija – ali je taj revolt bio vrlo brutalno ugušen, bez ikakvog pokušaja dijaloga i bez pružanja osnovnih, normalnih uslova za život. Iako su bili državljani Srbije, Albanci su smatrani 'ne-Srbima', jer nisu bili pravoslavci i jer su pripadali nacionalnoj manjini.

Korak po korak, umjesto razgovora i diplomatije, situacija je postepeno eskalirala do potpunog rata, koji je Srbija na kraju izgubila – a s njime i samo Kosovo. Mi smo JEDINA država koja je de facto garantirala gubitak dijela vlastite teritorije. Ako ti to ne govori dovoljno o apsurdu naše diplomatije, onda ne znam šta bi moglo. Iako, u današnje vrijeme, sve se čini apsurdnim – ako ne i apsurdnijim", smatra jedan od objektivnijih srpskih komentatora.

Naravno, u komentarima se našlo i onih koji nisu mogli pobjeći od mitomanije. "Tokom 78 dana nanijeli su nam nešto više od 2% vojnih gubitaka. Da smo imali snažniju privredu i da je narod mogao izdržati, mogli smo se nadmetati do Sudnjeg dana", poručio je jedan komentator, dok drugi dodaje: "Uprkos svoj sili, bombardovanju i zastrašivanju, nisu uspjeli prodrijeti, poraziti našu vojsku niti osvojiti Saveznu Republiku Jugoslaviju."

No, ubrzo je stigla i doza realnosti. "Svega sam u životu vidio, ali srpska mitomanija je neviđena. Kao prvo, ko vas je htio osvojiti, kome vi trebate? Poenta je bila zaustavljanje genocida dolje. Pregazili bi vas kopneno s pola gasa da su htjeli, hajmo biti realni. Cijele 90-te haračite i koljete po Balkanu, dobijete 3 mjeseca bombardovanja najavljenih meta i ne prestajete plakati o tome, mene bi to bilo sram i spominjati".