Na današnji dan prije tačno 15 godina, svijet je slučajno otkrio nešto što će promijeniti tok modernog ratovanja – prvi pravi primjer kibernetičkog oružja. Bio je to "Stuxnet", sofisticirani računalni virus osmišljen s ciljem sabotaže iranskog nuklearnog programa, podsjeća Siol. Njegova pozadina, razmjere štete i način na koji je ušao u visoko zaštićene sisteme i danas izazivaju divljenje, ali i nelagodu, prenosi Dnevno.hr.

"Stuxnet" se prvi put pojavio u junu 2010. godine, kada su ga slučajno otkrili stručnjaci bjeloruske kompanije koja se bavila razvojem antivirusnih sistema. Bio je toliko napredan da je iskoristio dotad nepoznate sigurnosne propuste u Microsoftovim operativnim sistemima Windows. Virus je dizajniran tako da neprimjetno ulazi u sisteme, traži specifičan Siemensov softver, a zatim preuzima kontrolu nad industrijskim kontrolerima, tačnije nad gasnim centrifugama za obogaćivanje urana u Iranu.

Tajnim povećanjem brzine okretanja centrifuga, bez da operateri primijete anomalije, "Stuxnet" je izazvao njihovo fizičko oštećenje, a iranskim inžinjerima prikazivao lažne podatke o normalnom radu. U trenutku kada je šteta postala vidljiva, bilo je prekasno. Procjenjuje se da je virus uništio oko 20 % iranskih centrifuga i iranski nuklearni program unazadio za najmanje dvije godine.

Operacija "Olimpijske igre"

Prema brojnim nezavisnim analizama, iza virusa stoje Sjedinjene Američke Države i Izrael, iako nijedna država to nikada nije zvanično potvrdila. Virus je nastao u sklopu tajne operacije kodnog imena "Olympic Games", koja je imala za cilj usporiti iranski nuklearni program i izbjeći izraelski preventivni vojni napad. Američki novinar David Sanger u svojoj knjizi iz 2012. otkriva da je ideja o kibernetičkom napadu potekla još za vrijeme administracije Georgea W. Busha mlađeg.

Kako je virus dospio u Iran?

Posebno intrigantno pitanje je: kako je virus uopšte dospio u zatvoreni sistem poput nuklearnog postrojenja u Natanzu, koje nije bilo spojeno na internet? Odgovor se, čini se, krije u nizozemskom agentu Eriku Van Sabenu, inžinjeru koji je imao pristup postrojenju. Prema izvještaju nizozemskog lista Volkskrant, Van Sabben je regrutovan od strane nizozemske obavještajne službe AIVD 2005. godine, a 2008. je pod lažnim identitetom mehaničara ušao u Natanz. Tamo je virus vjerovatno prenio USB-ključem ili uređajem sa zaraženim softverom.

Van Sabben je bio iskusan stručnjak s radnim iskustvom na Bliskom istoku, a imao je i porodičnu vezu s Iranom – njegova supruga bila je Iranka. Samo nekoliko sedmica nakon završetka misije, poginuo je u saobraćajnoj nesreći u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, što i danas podstiče špekulacije o mogućem prikrivanju tragova.

Era digitalnog ratovanja

"Stuxnet" je postavio presedan. Bio je to prvi poznati slučaj kada je softver korišten kao oružje za fizičko uništavanje postrojenja druge države. Danas, petnaest godina kasnije, "Stuxnet" se i dalje smatra prekretnicom ne samo u svijetu sigurnosti već i u međunarodnim odnosima. Pokazao je kako se ratovi više ne vode samo na zemlji i moru, već i u nevidljivom, digitalnom prostoru, zaključuje Siol.