Piše: HRVOJE KLASIĆ

Za jedne junaci, za druge samo naci. Naravno mislim na odnos srpskog društva prema studentima koji već mjesecima protestiraju i traže pravednije, demokratičnije i tolerantnije društvo od onoga u kojemu žive. „Naci“ je tek jedan u nizu termina kojeg su režim na vlasti i njemu skloni mediji i „politički analitičari“ počeli koristiti kako bi pokazali što misle o studentskim zahtjevima i njihovim protestnim metodama, ali i koji ukazuje na duboke i po svemu sudeći nepomirljive razlike prisutne u srpskom društvu. Ako je s „blokaderima“ i „obojenim revolucionarima“ i bilo šanse za razgovor, dogovor s „nacistima“ ne dolazi u obzir.

Cijela priča oko načina na koji se nastoje diskreditirati studenti u Srbiji poprilično podsjeća na način kojim se režim u Moskvi već godinama odnosi prema Ukrajini. Jer i Rusi se bore protiv „obojene revolucije“ (pod utjecajem stranih obavještajnih službi i stranih centara moći) i protiv nacista u Kijevu (predvođenih Židovom Zelenskim).

Naravno da se, po njihovom mišljenju, dugogodišnji utjecaj Putina i Moskve na političku situaciju u drugim državama, uključujući i Ukrajinu, ne može smatrati obojenom revolucijom, tj. revolucijama. I naravno da se ruske obavještajne službe ni na koji način ne miješaju u političke prilike u tim državama. Kao i što je za razliku od nacističkog režima u Kijevu Rusija primjer demokratskog društva u kojemu su svim građanima, pa i onima koji misle drugačije, zagarantirana ljudska prava i političke slobode, i gdje institucije pravne države ni na koji način nisu pod utjecajem režima.

Zašto se u Srbiji za studente počeo koristiti termin „nacisti“? Zato što biti nacist za Srbe znači mrziti Srbiju, a podržavati naciste je jednako nacionalnoj izdaji. Iz svega proizlazi da za naciste i one koji ih podržavaju ne može biti niti razumijevanja niti milosti. Dobro ne baš u svakom primjeru. Npr. to ne vrijedi za episkopa Nikolaja Velimirovića kada govori: „Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom Vođi (Hitleru), koji je kao običan zanatlija i čovjek iz naroda uvideo, da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX. st. on je došao na ideju sv. Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svecu, geniju i heroju“.

Niti vrijedi za patrijarha SPC Varnavu kada je isticao da: „Firer velikog nemačkog naroda vodi borbu, koja služi na korist celom čovečanstvu“, te da ta borba „potiče iz idealnih motiva i nema nikakve veze sa imperijalističkim ciljevima“. Ili kada je hvalio Adolfa Hiltera kao „dalekovidog Firera“ koga je „Bog poslao nemačkom narodu“. Ok, potpuno je druga priča četnički vojvoda Kosta Pećanac koji je već u ljeto 1941. dobrovoljno ušao u kolaboraciju s nacistima. Vjerujem da o njegovoj izdaji srpskih nacionalnih interesa danas u Srbiji nema dvojbi.

Kao ni o Dimitriju Ljotiću koji nikad nije skrivao svoju oduševljenost nacizmom i Adolfom Hitlerom. Dobro, možda malo bode u oči mišljenje vladike Velimirovića o Ljotiću kao „najvernijem sinu srpstva“, i koji je nad Ljotićevim odrom zavapio „Dimitrije, mudri dobrovoljče i Božji divni ugodniče“.

Bitno je da u Srbiji danas više nitko ne smatra da je Ljotić bio „najverniji sin srpstva“. Kao ni Milan Nedić, predsjednik srpske vlade koja je bila pod direktnom kontrolom i komandom njemačkih nacista, a koji je pisao da se prosperitet Srbije može postići samo „pomoću onih metoda koje su svojevremeno primenjene u Njemačkom Rajhu i Italiji“ ta da je „srpski narod potpuno shvatio značaj kako fašizma tako i nacionalnog socijalizma, i rešen je da pođe sličnim putem“.

Na sreću, ili točnije, zahvaljujući partizanskom pokretu Srbija nije krenula tim putem. Ovom prilikom neću pisati o svim onim četničkim vojvodama koji tijekom Drugog svjetskog rata nisu vidjeli nikakav problem u kolaboraciji s nacistima jer sam tu činjenicu već u nekoliko navrata, upravo na stranicama NIN-a argumentirao.

Nažalost niti u modernoj Srbiji nije nedostajalo organizacija i pojedinaca koji su otvoreno veličali nacizam, nazivali se „firerima“ i sl. Na još veću žalost, jasne i glasne kritike od strane režima na račun njihovog nacizma (i grubog kršenja ljudskih prava) nekako su uvijek izostajale. Da ne kažem da ih se često spominjalo kao „korisne fašiste“ koje je upravo režim koristio za razne prljave poslove.

Za kraj treba reći da proizvoljnom upotrebom nekog termina on često izgubi prvotni smisao. Zato evo podsjetnika što Franz Neumann, jedan od najuglednijih stručnjaka za nacizam, ističe kao njegove glavne karakteristike: sva vlast u državi u rukama jedne stranke, odnosno pokreta; ključna uloga vođe pokreta kao vrhovnog autoriteta; državne institucije, uključujući i one sudbene, u rukama stranke na vlasti („partija kao aparat“); mediji pod kontrolom i u službi države; državni kapitalizam i kartelizacija ekonomije, a sve vođeno iz centrale stranke na vlasti; inzistiranje na „životnom prostoru“ koji bi uključivao sve pripadnike iste narodne zajednice; kontrola nad radom, ukidanje radničkih prava i eliminiranje radničkih sindikata; propaganda i nasilje koji imaju za cilj „učiniti ljude pokornima kontroli odozgo“. Naravno pišući ovo Neumann je mislio na nacističku Njemačku, ali se taj model smatra manje – više primjenjivim i za ostala nacistička društva.

Svakodnevno i vrlo pomno pratim razvoj događaja u Srbiji. I prije a posebno nakon početka protesta. I moram priznati da spomenute karakteristike nacizma nisam primijetio.

Kod studenata.