Sveti Vid (ili Vitus, ponegdje Gi ili Gvido) bio je ranohrišćanski mučenik porijeklom sa Sicilije s kraja trećeg i početka četvrtog stoljeća. Drevna predaja kazuje da je još kao dječak stradao zbog svoje posvećenosti Hristovoj vjeri; da su ga rimske vlasti uhapsile, zatim odvele u Rim i tamo bacile u kotao s kipućim uljem u vrijeme progona hrišćana pod carem Dioklecijanom, desetak godina prije Milanskog edikta cara Konstantina kojim je hrišćanstvo ozakonjeno. Mošti su mu bile sahranjene u Parizu, kasnije u jednom njemačkom samostanu. Slave ga istog dana, 28. juna, i rimokatolici i pravoslavci. Praška katedrala je posvećena njemu, svetac-zaštitnik je grada Rijeke u Istri. Nekoliko toponima u Dalmaciji nosi njegovo ime, piše srbijanski historičar i diplomata Milan St. Protić za Radar.

Mnogi ga kod nas miješaju, odnosno poistovjećuju sa staroslavenskim božanstvom Svetovidom, iako historijski gledano takva asocijacija nije utemeljena. No, to nije jedini primjer opće zbrke koja ovdje vlada desetljećima – i kada je riječ o historiji, i kada je riječ o istini.

Foto: EPA/ALEKSANDAR PLAVEVSKI

Nacionalni mitovi i historijske prekretnice

Sveti Vid pripada svim kršćanima – i zapadnim, i istočnim, i reformisanim, podjednako. Moglo bi se zaključiti da on pripada univerzalnim evropskim simbolima identiteta, kao i samo kršćanstvo, iako ono nije rođeno u Evropi, već na Bliskom istoku, u Judeji, tadašnjoj rimskoj provinciji. Kasnije se kršćanstvo širilo i razvijalo prevashodno među Evropljanima.

Mi Svetog Vida, uslijed sličnosti riječi, povezujemo s osjetilom vida. Tako je u srpskoj tradiciji Sveti Vid zaštitnik vidovitih i slabovidnih. U zapadnoj tradiciji, međutim, on je čuvar siromašnih duhom i duševno oboljelih.

Na Vidovdan 1389. godine izgubili smo Kosovo u teritorijalnom smislu. Povratili smo ga 1912. godine. Ali ga nismo inkorporirali, nismo ga posrbili, nismo ga istinski učinili svojim. Tamo, u ogromnoj većini, žive ljudi koji ne žele s nama.

U sjećanju Srba, naravno, Vidovdan se poklapa s bitkom protiv Osmanlija na Kosovu polju 1389. Zahvaljujući usmenoj narodnoj književnosti i predanom radu Vuka Stefanovića Karadžića na njenom prikupljanju i objavljivanju, taj događaj je pretvoren u središnji nacionalni mit. U narodnim pjesmama religijsko se često prepliće s historijskim. Motivi izdaje, osvete i mučeništva u sudbinskom porazu vuku porijeklo iz kršćanskog i predkršćanskog doba. Nacionalno je u srpskoj epskoj poeziji gotovo uvijek u službi univerzalnog principa – nikada obratno.

Obilježavanje Vidovdana kod Srba relativno je novijeg datuma. Petstota godišnjica Kosovske bitke (1889) obilježena je kao dan žalosti s parastosom u kruševačkoj crkvi Lazarici. U crkveni kalendar uvršten je tek 1892. godine.

Slika Uroša Predića, Kosovka djevojka Foto: Circle Archive / Alamy / Profimedia

Srpska epika, uz mit o boju na Kosovu, obiluje i legendama o srednjovjekovnom div-junaku, domaćoj verziji Viljema Tela ili Robina Huda – Kraljeviću Marku. Međutim, ni kod kneza Lazara ni kod Marka Mrnjavčevića teritorijalna odrednica nije bila presudna. Taj doživljaj nacionalizma, definisanog prostorom (Kosovom i Makedonijom), plod je modernog doba. Pojmovi pravde, morala i novozavjetne poruke uvijek su bili u prvom planu.

Milošević je bespoštedno eksploatisao maglovitu predodžbu većine srpskog stanovništva o Kosovskoj bici. „I ta podvaljena mantra daje pogubne ishode do dana današnjeg.“ U to ime su vođeni ratovi devedesetih i u krvi se raspala Brozova Jugoslavija.

Sarajevski atentat na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu dogodio se, poznato je, na Vidovdan 1914. godine. Zavjerenici iz Mlade Bosne i njihovi beogradski mentori iz tajne organizacije Ujedinjenje ili smrt (Crna ruka) imali su u fokusu Bosnu i Hercegovinu, a ne jug Kosova i Makedonije, koje su već bile u sastavu Kraljevine Srbije nakon balkanskih ratova. Sličnosti mladobosanskih ideja s Mladom Italijom i mladoturskim pokretom vrijedne su pažnje komparativne historiografije.

Srpski terorista Gavrilo Princip (Foto:The History Collection / Alamy / Profimedia)

Slično vrijedi i za italijanske karbonare i Apisove crnorukce. Nacionalizam je, tokom 19. i prve polovine 20. stoljeća, bio dominantna ideologija. Nacionalna ujedinjenja Njemačke (1871) i Italije (1870) bila su uzor manjim evropskim narodima, uključujući Srbe. Postoji potpuna podudarnost između grčke Megale ideje i Načertanija Ilije Garašanina – oba dokumenta donijeta su 1844. godine.

Rezolucija Informbiroa, kojom je KPJ isključena iz sovjetskog bloka, također je donijeta 28. juna 1948. Komunizam, međutim, nema nikakve veze sa Svetim Vidom, Kosovskom bitkom niti Principovim mecima. „Koincidencija ili namjera?“ Zaključak ostavljamo čitaocu.

Zloupotreba historije

Upotreba Vidovdana i kosovskog mita krajem osamdesetih i kasnije je posebna priča. Ili bolje rečeno – zloupotreba. Vidovdan 1989. godine, u režiji tadašnjeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, više nije bio dan žalosti. Pretvoren je u „pagansku, hirovitu, orkestriranu predstavu na Gazimestanu“ s govorom koji je počinjao riječima: „Drugarice i drugovi…“

Simbolika 28. juna prešla je dugi put – od Miloševićeve petokrake 1989. do opozicionog protesta 1992. Glavni zahtjev tog Vidovdana bio je ostavka predsjednika Srbije.

„Jednu propalu ideologiju trebalo je zamijeniti novom kako bi se očuvala vlast.“ Umjesto bratstva i jedinstva, iskorištena je i do kraja eksploatisana maglovita predodžba o bici staroj šest stoljeća. I to i danas daje pogubne rezultate. Svaka jugoslavenska republika stekla je nezavisnost i međunarodno priznanje. Kosovo je na istom putu. „Srpskog barjaka više tamo nema.“ Ali mantra i dalje živi.

Vidovdanski sabor 1992. godine pred Skupštinom Srbije organizirao je Demokratski pokret Srbije. Simbolika se opet okrenula – sada je opozicija svojatala Vidovdan. Ostavka nije uslijedila, ali su izbori održani. Dobrica Ćosić postaje predsjednik SRJ, Milan Panić predsjednik vlade. Vlast je, ipak, ostala u rukama Slobodana Miloševića. Vidovdan više nije bio ekskluzivitet režima.

Dvije fiksacije

Kosovo i Vidovdan – „dvije nacionalne fiksacije“ – spojene su u jedno. Ljudi su se lako identificirali s ovom „fabrikovanom historijskom predstavom“. Najironičnije – „oni koji su najviše doprinijeli odvajanju Kosova, postali su najveći njegovi branioci.“ Oni što su širili bratstvo, odjednom su širili netrpeljivost. „Matrica se nije promijenila – promijenio se samo predznak.“ Srpsko je zamijenilo jugoslovensko.

Foto:Historic Collection / Alamy / Profimedia

Hoćemo li ovog Vidovdana izabrati budućnost i otvoriti vrata svjetlije sutrašnjice? „Ovo je naša velika prilika. Iskoristimo je.“

Začarani krug zatvoren je 28. juna 2001. kada je Slobodan Milošević isporučen Haškom tribunalu. „Počeo je manipulacijom Vidovdanom, završio na dan te svoje zlokobne manipulacije.“

Boje optimizma

I sada se opet nalazimo pred velikim događajem zakazanim za Svetog Vida – „onog mladog Sicilijanca što je 303. godine pogubljen zbog svoje vjere.“

„Poturena nam je ta naopaka predstava stvarnosti.“ Materija je zamijenila značenje. Teritorija je zamijenila zavjet. Zemlja je nadjačala spomen.

„Na Vidovdan 1389. izgubili smo Kosovo. Povratili smo ga 1912. Ali ga nismo učinili svojim.“ Ljudi tamo, većinom, ne žele živjeti s nama. „Nikad nisu ni htjeli.“ I drugi narodi su gubili i dobijali zemlje. Takav je život.

Foto:EPA PHOTO EPA/SASA/STANKOVIC/TC

„Šta nam zapravo poručuje narodni pjevač kada kaže da je Lazar izabrao carstvo nebesko? Da je zemaljsko carstvo prolazno. Da postoji nešto više – duhovnost, dostignuća, tragovi postojanja. Jedino ih zaborav može izbrisati.“

Hoće li ovog Vidovdana pobijediti radost nad vjekovnom tugom? Hoće li „sutrašnja pobjeda prekriti sve naše poraze“? Hoćemo li početi brojati vrijeme „obojeno optimizmom i bojama uspjeha“?

„Opasno je samozavaravanje.“ Opasno je „sanjati neostvarive snove i uludo trošiti snagu.“ Što je bilo – bilo je.

„Vidovdan 2025. je naša velika prilika. Iskoristimo je i dokažimo da znamo šta hoćemo i kako ćemo do toga stići.“

„Umijemo mi to. I umijemo i možemo. Uvjeren sam.“