Sarajevo je danas ispratilo jednog od svojih najvećih sinova, čovjeka čije su ruke spašavale živote, a riječi tješile duše.

Na gradskom groblju Lav, uz bolnu tišinu koja je odjekivala jače od bilo koje riječi, klanjana je dženaza prof. dr. Emiru Solakoviću. Okupila se porodica, rodbina, brojni prijatelji, kolege i nebrojeni poštovaoci njegovog djela, svi s istim osjećajem dubokog gubitka i zahvalnosti.

Teška, ali ispunjena poštovanjem, tišina je dominirala zrakom, svjedočeći o veličini čovjeka od kojeg se opraštamo. Bio je to ugledni hirurg koji je cijeli svoj život posvetio zdravlju pacijenata, nesebično dijeleći svoje znanje s drugima. Bio je to insan koji je svojom stručnošću i riječima bol prevarao u bolje sutra, ulijevajući nadu tamo gdje je bilo straha. Iza doktora Solakovića ostali su sinovi Sid i Sandi, snaha Nina te unučad Nela-Mia, Ajdin, Soren i Sea, kojima je sigurno ostavio neizbrisiv trag ljubavi i inspiracije.

Prije dženaze, Klinički centar Univerziteta u Sarajevu, mjesto gdje je proveo veći dio svog radnog vijeka i ostavio neizbrisiv pečat, odao mu je počast na komemoraciji. Brojne kolege, prijatelji i studenti, čija je znanja oblikovao i čije je živote dotaknuo, okupili su se da mu odaju posljednju počast i prisjete se njegovog izvanrednog doprinosa.

Profesorica na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, Nermina Babić, , emotivno se obratila prisutnima, opisujući Solakovića kao predavača kakvog se rijetko sreće:

"Na svoj prepoznatljiv način prenosio je znanje s lakoćom. Njegova riječ bila je jasna, direktna, duhovita, ali uvijek iskrena, srčana i istinita. Govorio je jezikom naroda, s autoritetom nauke. Njegova energija bila je zarazna, njegova harizma nenadmašna. Studenti su ga voljeli jer je znao kako učiniti da znanje oživi. Da suhoparnim definicijama udahne život. Bio je inspiracija, podrška i izazov."

Ove riječi najbolje oslikavaju pedagogovu strast i sposobnost da kompleksne medicinske teme približi mladima.

Prim. dr. Sanko Pandur naglasio je Solakovićevu viziju, posebno ističući njegovu neprocjenjivu ulogu u ratnom periodu:

"Ono što ga izdvaja od mnogih jeste njegova vizija, vizija u ratu da treba razviti novu granu u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu. To mu niko ne može ni osporiti, ni oduzeti."

Pandur je dodao i njegovu nevjerovatnu sposobnost da bira saradnike:

Stvar po kojoj je bio nevjerovatan je izbor svojih saradnika. Tu je bio nepogriješiv. Okupiti ljude koji će razvijati kardiohirurgiju je dokaz da je posijao jako dobro sjeme. Njegov doprinos na vaskularnoj hirurgiji je nemjerljiv.

Posebno se osvrnuo i na njegov jedinstveni smisao za humor, koji je, kako kaže, odstupao od sarajevskog, dajući mu poseban pečat.

Prof. dr. Hajrija Maksić podvukla je da je profesor Solaković bio čovjek koji je "medicinu živio, a ne samo radio". Odgojio je generacije ljekara, bio je strog, ali pravedan, zahtjevan, ali inspirativan. Njene riječi odzvanjale su zahvalnošću:

"Bio je poštovan i voljen ne samo kao ljekar nego i kao javna ličnost. Duboka zahvalnost za sve što ste nam ostavili. Vaše ime ostaje u našim srcima, ali i u temeljima KCUS-a u kojeg ste utkali dio sebe."

Ove riječi svjedoče o dubokom tragu koji je ostavio ne samo u struci, već i u ljudskim srcima.

Prof. dr. Miralem Pašić prisjetio se njihovog prvog susreta prije 40 godina, ističući Solakovićeve vrline i njegovo duboko poznavanje filozofije života.

Kardiohirurgija u Sarajevu ne bi bila na ovako kvalitetnom nivou da nije bilo njega. Njegov doprinos je nemjerljiv i trajan - naglasio je Pašić, zaključujući tako da je nasljeđe Emira Solakovića nemjerljivo i vječno.

Bosne i Hercegovina, region... izgubili su ne samo izvanrednog hirurga i pedagoga, već i čovjeka koji je bio za primjer humanosti. Prof. dr. Emir Solaković ostavio je iza sebe bogato nasljeđe, utkano u živote spašenih pacijenata, znanje preneseno generacijama ljekara i temelje kardiohirurgije u Bosni i Hercegovini. Neka mu je vječni rahmet.